…koliko puta ste čule ovu rečenicu? Ili još bolje pitanje – koliko puta ste ju SAME izgovorile? Prva dižem ruku, priznajem da jesam i to – nebrojeno puta! Nedavno sam bila na jednoj večeri u društvu desetak mama. Same. Bez djece i muževa. Treba se opustit – to smo si rekle. Ali naravno, kako to obično biva, pričalo se o djeci većinu vremena iako smo se dogovorile da je to zabranjena tema.
Spoznaš u tim razgovorima puno toga. Ono što mi je zapelo u uhu je bila rečenica, koju sam i sama izgovarala, a ide ovako “S prvim djetetom pogriješila sam…” i onda krene nabrajanje. U jednom trenutku sam zastala, utišala sve glasove oko sebe i čula svoj unutarnji “Ma nisam ja ništa pogriješila! Radila sam u svakom trenutku najbolje kako sam mogla i znala!” Izgovorila sam to i na glas.
Pogledale smo se nas par i nastavila sam: “Pa je li moguće da si i tu same predbacujemo? Kako smo mogle pogriješiti ako smo radile najbolje što smo mogle i s najboljom namjerom? U novonastaloj ulozi, koju prolazimo po prvi puta u životu, milijuni savjeta su stizali, milijune smo ih pročitale, trudile se, nespavale, odricale da bi same sebe posrale rečenicom koju počinjemo – pogriješila sam!” Stvarno mi nije jasno KAKO uspijemo same sebi podmetnuti nogu?
Je li to zato što smo navikle da kritika može stići iza svakog ugla, pa onda bolje da odmah same sebe udarimo ispod pasa i po mogućnosti se za to ispričamo cijelom svijetu?
Uvjerena sam da je to sve na nekoj podsvjesnoj razini. Moram priznati da nisam to na taj način ni sama osvijestila do tog trenutka, kada smo se samo nadovezivale “Ma i ja sam pogriješila… I ja sam isto pogriješila…” Sve smo pogriješile, a svima su djeca sretna, zdrava i živa. Zamislite to. Šta bi tek bilo da nismo griješile… Bismo li uz tu istu sretnu, zdravu i živu djecu i mi bile sretnije, opuštenije, neopterećenije? Apsolutno da! Ali – nismo znale jer smo uz nesigurnost i iskustvo bile prestroge prema sebi.
Moram priznati da sam se puno češće propitkivala i analizirala kroz korake, nego što sam se potapšala po ramenu i rekla “Ma bravo!”.
Ili još bolje – samu sebe zagrlila. Imala bih puno veći mir unutar sebe da jesam. Imala bih i puno više ljubavi prema sebi da jesam. Ali – nisam. Spoznaju koju sam te večeri osjetila, uhvatila sam za ruku kao pravu prijateljicu. Ostaje ona ovdje sa mnom, u meni. To jesam. Na to sam ponosna. Ponosna jer sam osjetila da su i druge mame tu istu spoznaju uhvatile za ruku i barem zbog tog saznanja, otišle mirnije svojim domovima. Mirnije i samopouzdanije.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Lakoća odgajanja drugog, trećeg, četvrtog djeteta leži upravo u iskustvu. U ničem više. Dakako, ovo sve govorim ukoliko su djeca dobrog zdravstvenog stanja, te je njihov fizički i psihički razvoj u granicama normalnog. Samo kada osvijestimo taj iskustveni proces, koji prolazimo kroz različite faze naših života, i kada si dopustimo opustiti se, osvrnuti i razumjeti što smo sve prošli da bi do neke točke došli, samopouzdanje i mir eksplicitno rastu. I to je ono što je divno.
Nisam ja ništa pogriješila. Nisi ni ti.
Ne možemo griješiti ako radimo svim srcem najbolje što možemo. Možemo napraviti drugačije, možemo reagirati drugačije,
možemo procesuirati drugačije. Ali dokle god to ispred nas raste i razvija se u pozitivnom smjeru – do tada sigurno nismo pogriješile! Osvještavanjem ovakvih spoznaja i dijeleći ga s drugima, naglas i javno, pružamo ruku jedni drugima. Uvjerena sam da i ti meni možeš ispričati nešto. Slušam te i pružam ti ruku.
Fotografija: pexels.com
