postat ću majka. sad se sve mijenja, zar ne?

dolazak bebe

Moja prijateljica ima 36 godina i trudna je prvi put. No ovo nije priča o trudnoći nakon tridesetih, ovo je priča koja se temelji na njenom pitanju: „Sad se sve mijenja, zar ne?“.

Da ste nas upoznali prije deset godina, rekle bi smo vam da nikad nećemo imati djecu. Da ste nju upoznali prije samo dvije godine, ona bi i dalje imala isti odgovor. I zaista je to mislila. Uživala je u svom životu i nikad nije osjećala pritisak da treba zasnovati svoju obitelj makar sve njene prijateljice imaju već po dvoje djece barem, uključujući i mene. Sama je za sebe rekla kako je preveliki konformist da bi imala djecu. I da previše voli život koji si je stvorila da bi ga sad takvog prekinula.

Sjedamo na kavu, nismo se vidjele nekoliko mjeseci jer ne živimo već godinama u istom gradu, pitam ju kako je, a ona, s nekim blesavim smiješkom na licu, hladeći se plastificiranim cjenikom, ispali: „Evo, trudna sam!“.  Nakon mojih zagrljaja i čestitanja, nakon njenih žalopojki kako joj je vruće i kako je već natečena, pita me: „Sad se sve mijenja, zar ne?“.  „Ne, pa naravno da ne!“, odgovaram. „Bez brige. I dalje ćeš gledati Netflix u sitne sate, i dalje ćeš odlazit na kave i pive, ponekad ćeš izaći van s prijateljicama i otputovati sama s dragim negdje… Malo ćeš manje spavati, što znam da će tebi pogotovo teško pasti, ali naviknut ćeš se. A tko zna, možda beba pokupi sve tvoje gene pa bude najbolja spavalica na svijetu!“.

Nekoliko dana poslije, provela sam popodne sa starim prijateljem kojeg sam zadnji put vidjela prije osam godina. Dakle, prije nego što sam otišla živjeti u Karlovac, prije nego što sam se zaljubila u svog dragog, prije nego što sam postala majka. Pričali smo o svemu i svačemu puna tri sata, a puno je vremena otišlo na prepričavanje zajedničkih dogodovština iz razdoblja dok smo radili zajedno. Na povratku kući, vrteći slike svog života prije osam godina, shvatim koliko se zapravo moj život od tada promijenio. Koliko sam se ja promijenila. I sjetim se svoje prijateljice i mojeg odgovora. Sada nisam sigurna jesam li ja nju tješila ili samu sebe uvjeravala.

Prije pet godina, kad se u meni tek stvarao novi život, bila sam potpuno spremna na promjenu, samo nisam točno znala  – na promjenu čega? Što me to čeka? I što ta promjena uopće znači? Intuitivno sam to osjećala, vjerojatno kao i moja prijateljica koja me pitala to pitanje, ali nisam bila svjesna svega. Moj je život prije toga bio dosta slobodan, nestalan, živjela sam u raznim gradovima, putovala sam puno, nisam imala stalan posao, upoznavala sam razne ljude što zbog posla što zbog zabave. Nekoliko mjeseci prije svoje prve trudnoće, sjećam se kako sam pomislila – možda je vrijeme da moj život krene nekim malo drukčijim smjerom, osjećala sam se spremnom za novu životnu fazu. I to se dogodilo. Postala sam majka.

Sitnice su se promijenile. Znate već sve, od promjene dnevnog ritma pa sve do promjene životnih prioriteta. I malo po malo, gotovo nesvjesno, počela mi se događati rutina. Kažu da je za bebe određena rutina dobra pa smo ju počeli stvarati. I tako, malo po malo, počela sam živjeti rutinu. Pelene, veš, kuhanje, spremanje i tako stalno. Postala sam rob tih nekih rutina. Mora biti pospremljeno, mora biti skuhano, mora biti čisto. I makar sam nastavila putovati (manje doduše), makar sam nastavila raditi i družiti se (isto manje), bila bi laž reći da je sve ostalo isto i da sam ja ostala ista. Nisam. Više nisam bila osoba koja pročita dvije knjige mjesečno i pogleda film gotovo svaku večer nego osoba koja usisava dva put dnevno i liježe u krevet misleći što ću kuhati sutra. Nisam više bila osoba koja odjednom odluči otići u Split sama na dva tjedna, osoba koja samo sjedne u auto i odveze se bilo gdje samo radi gušta vožnje. Sad sam postala osoba koja se vozi do trgovine po namirnice jer je to prilika da budem malo sama.

Nekoliko mjeseci nakon poroda, sjećam se kad sam prvi put doživjela svoj odraz u ogledalu. Tijelo se promijenilo, vidjela sam prve bore, osjetila sam umor i bol kakvu prije nisam osjećala. Moja se koža na nekim dijelovima razvukla ostavljajući svoje tragove, na nekima se opustila i spustila, a moje grudi izgubile su svoj prvotni oblik. Sjećam se koliko sam bila tužna radi te slike. Pokušavala sam se vratiti u svoj stari oblik, vratiti staru liniju, mijenjala sam frizure kako bih se osjećala mlađe, kupovala odjeću koja bi me malo obradovala i koja ne odaje dojam da sam majka. I nisam baš bila pretjerano sretna u svojoj koži, misleći da trebam biti ona stara. A glupo je misliti da se tijelo ne mijenja. Tijelo je na neki način odraz vremena, ali i svega onoga što smo prošli te kako smo to doživjeli. Misliti da će nakon poroda ostati isto kao prije je potpuno besmisleno. Zašto bi uopće trebalo biti isto? A kako bi tek onda svakodnevnica mogla biti ista kao prije, ako ni samo tijelo to ne može? Kako bi moja osobnost mogla ostati ista kao prije?

Nakon druženja sa starim prijateljem iz „starog“ doba, dolazim kući i vidim svoje cure u krevetu, spavaju jedna pored druge u istim pozama – na boku, s jednom nogom ispruženom,  s drugom skvrčenom. Izgledaju kao da preskaču nevidljivu prepreku. Usta su im blago otvorena, a starijoj kosa u valovima pada preko jastuka. Predivne su. Glava i srce su mi još uvijek puni netom oživljenih sjećanja na stare dane, ali gledajući njih ne osjećam nikakvo žaljenje što tih starih dana nema. Osjećam jedino žaljenje što nisam prihvatila promjene nego sam se s njima pokušavala boriti, misleći kako trebam biti ona stara. A onda, shvativši kako mi to ne ide, nesvjesno sam počela zaboravljati na svoj stari način života. Gledano sada, shvaćam da sreća leži jedino u balansu ta dva svijeta. Barem za mene.

„Ma puno se toga mijenja, da“, zamišljam sebe kako joj odgovaram na pitanje. „Ali znaš što ti je moj savjet? Nemoj ni pokušavati to izbjeći. Promjene su potrebne jer iz njih rastemo. One nam donose nove prilike i nove uspomene. Samo znaš što je zamka, (joj da sam barem to sebi rekla ranije!), nemoj tu promjenu shvatiti toliko ozbiljno pa potpuno izgubiti samu sebe. Stvorit ćeš si nove gušte i neke nove okolnosti s djetetom i s mužem, ali nemoj zaboraviti na ženu kakva si bila prije majčinstva. Još uvijek u sebi nosiš sve što si proživjela i doživjela, nosiš u sebi svoje strasti i afinitete, u redu je i da se neki od njih promijene ili smanje, ali u redu je isto tako stvoriti si neke druge prilike koje si voljela prije. Nekome je to Netflix uz kokice do 2 ujutro, nekome su to tri, četiri gin tonica s frendicama, nekome spa i wellness, nekome shopping, nekome planinarenje, nemam pojma, svatko ima svoje nešto. Ali mijenjanje ne znači zaboravljanje. Mijenjanje u ovom slučaju znači prihvaćanje novih okolnosti s tim da gradiš svoj stari život oko tih novih okolnosti.“

Jer ako se potpuno promijenimo, što je onda sve ovo što smo godinama gradili? Ako se pak ništa ne promijeni, koje su pak to stvari koje svjesno ignoriramo?

Petra Cicvarić
PETRA Po profesiji akademska glumica, uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Biti majka za nju znači stvarati bolji svijet za naše najmlađe i za one koji tek dolaze. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, igra se u kazalištu u Sisku i Kragujevcu.