Koliko porod promijeni i formira ženu, često ne možemo ni zamisliti. Često, godinama nakon poroda dođemo do nekih odgovora na pitanja koja smo si same postavljale dok smo se tuširale pa su kapljice vode iz mlaza toplog tuša prigušavale život koji se odvijao oko nas. U tom trenutku ostajemo sa svojim najintimnijim pitanjima.
Prije nego što vam ih napišem, ispričati ću vam svoju priču…
Bio je kraj siječnja, kada sam išla na svoj prvi pregled na koji žene redovno idu 6 tjedana od poroda. Sjećam se da sam bila blago uzbuđena. Dijelom što sam se nadala da ću čuti kako je sve u redu, a dijelom i što ću se ponovo moći vratiti intimnim odnosima.
Naš je dogovor bio da pričekamo taj prvi pregled. Onako, za svaki slučaj. Barem smo to tako tada zamišljali. Kao što smo zamišljali i druge stvari nevezano samo za nas dvoje, ali to sada nije bitno…
Pregled jedva da je i počeo, a ja sam u mahu osjetila suho struganje, zatezanje i peckanje. “Sigurno sam suha od poroda i hormona…ˮ misao nisam ni dovršila – prekinula ju je oštra bol i pucanje. “Uh, malo je koža puknula pri pregledu, ali ne brini se, sada ću ti ja to namazati. Sve ostalo je u najboljem redu.”
Slušala sam doktora kako mi govori ono što sam u jednu ruku htjela čuti, dok mi je s druge strane odnekud došlo pitanje: “Jesu li oni to mene previše zašili?“.
Nisam to tada izgovorila na glas jer sam samu sebe poklopila idućom mišlju. “Nemoj pretjerivati, sve je ok.” Teško mi je u par rečenica opisati što sam sve osjećala i prolazila u sebi u malo više od godinu dana pokušavanja traženja odgovora i načina da si pomognem jer se toliko toga dogodi i odvija kada postanemo roditelji. Zatezanje, osjećaj suženosti, bol i pucanje pri odnosu su bili najprisutniji u tom
periodu. I psihički i fizički bila sam u kaosu. Odgovore i rješenja sam možda tražila na krivim mjestima, ne znam, ali ništa nije pomagalo. I zbog toga sam se osjećala – još gore, lošije.
Sve dok mi jednoga dana u goste nije došla moja Mateja. Prijateljica s kojom se ne vidim često, ali kada se vidimo, možemo si reći sve. Počele smo s lakšim temama, a završile na onim najbolnijim. Ispričala sam joj što me muči iako se odgovoru nikako nisam nadala. “Husband stitchˮ izgovorila je.
“Kod nekih ginekologa postoji praksa u kojoj žene nakon poroda zašiju malo više kako muškarci ne bi osjetili razliku u odnosu prije i poslije poroda.” rekla je.
Navala emocija i bijesa u meni eruptirala je poput vulkana. Svaka suza, svako stiskanje zubi, svaka pretrpljena sijevajuća bol za vrijeme odnosa – sve je taj dan izašlo iz mene dok sam te večeri stajala pod mlazom toplog tuša, a njegov zvuk prigušivao je ponovo zvukove svakodnevnog života iza vrata kupaonice i dopustio mi da ostanem sama sa svojim najintimnijim pitanjima i saznanjima.
Puno sam razgovora vodila tada u svojoj glavi u raznim prigodama- za vrijeme kuhanja dok je šum nape činio isto što i tuš, ali i u najsitnijim noćnim satima kada je tišina vanjskog svijeta bila najglasnija, a misli mi nisu dale zaspati. Razgovori su bili puni ljutnje, bijesa, ranjenosti i nemoći. Svašta mi je prolazilo glavom, svakakvi su završeci tog razgovora bili.
Uporno sam sam u svojoj glavi vrištala “Zašto mi nitko nije rekao da će me dodatno zašiti? Zašto me nisu upozorili na moguće posljedice i komplikacije?” I dan danas mi nije jasno – zašto?
Zašto nitko ne objasni što je napravljeno i što se može očekivati? Zašto se žene, nakon svega što prođu kroz porod i svega što ih nakon njega čeka, jednostavno “malo više zašije” i pusti da se same bore za odgovor i rješenje, često ih uvjeravajući da je to tako i da je sve u redu.
Znala sam, da ću jednoga dana i taj razgovor u sebi završiti te da će doći trenutak da ga ispričam javno. Za svaku od vas koja je ovo prošla, ali i za svaku koja će tek proći u nadi da će vas nakon poroda barem priupitati – slažete li se s jednom dodatnim šavom ili ne?
Mene nakon drugog poroda također nisu pitali. Zapravo, nisu ni morali niti stigli. Sve sam im sama rekla. Sve. Tada sam se napokon prestala pitati to pitanje. Tada sam napokon dobila i odgovor i rješenje.
