Precijenila sam se. Ta misao često mi se znala javljati u glavi kada sam bila iscrpljena i premorena, a i najmanja sitnica me izbacivala iz takta. “Nisam ja “materijal” za majku” zakucavala sam sama sebe dublje nego je to itko mogao. Ti neki dani bili su preteški. Težina kojom bi se kretala kroz njih bila je neopisiva. Dan nikako da prođe, ja nikako da se smirim. Pogled u ogledalo bacao me u očaj.
“Propala si. Pogledaj se na šta ličiš.” Gledala sam se i gadila se sama sebi. Neoprana kosa, zubi. Dlake na nogama, nokti s neskinutim lakom po mjesec dana. Nisam si bila prepoznatljiva i to me istovremeno rastuživalo i razbješnjivalo.
Umivam se, perem zube, zalizujem kosu u rep i oblačim trenerku na sebe. Nakon 20 minutnog presvlačenja, oblačenja, previjanja, provjeravanja, stavljam dijete u kolica, kačim i psa pa izlazimo van. Van na zrak jer to je jedino što mi koliko toliko bistri um. Šetnja. Oduvijek me opuštala šetnja. Ali ne ona s prekidima plačem, nunanjem, prekopčavanjem u nosiljku.
Bilo je tih teških dana kada me ta ovisnost malenog bića o meni razarala. Željela sam samo otići, nestati. Pobjeći. Maknuti se od svega i uhvatiti mir.
Precijenila sam se. Nisam ja za ovo. Ne mogu ja podnijeti ovu količinu ovisnosti i odgovornosti. “Ma normalno je da si nervozna. Pa neispavana si, malo dijete traži puno. Šta bi ti? Kao da je drugima bilo lakše. Uživaj dok su mali, ni ne znaš šta te TEK čeka!”.
Dobivala sam ovakve i slične savjete od kojih mi se želudac stiskao. Nisam željela ni pomišljati šta me TEK čeka jer ni TAD nisam uživala. Al nimalo. Previše se toga gura pod “normalno kada si mama” da nisam htjela ni govoriti što sve osjećam kako o tom “normalnom” ne bih morala slušati. Znala sam da to nije normalno. Osjećala sam to. Nisam to htjela ni prihvatiti. Ali me i dalje osjećaj o precijenjenosti progonio. Svjesna da nazad ne mogu, a naprijed ne ide. Bila je korona i svi smo bili u neizvjesnosti, napetosti, nervozi. Ništa mi tada nije pomagalo, dapače, samo mi je odmagalo.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Žao mi je što tada nisam znala prepoznati vapaj u sebi.
Žao mi je što tada u ogledalu nisam prepoznala depresiju i prisilne misli.
Žao mi je što sam mislila da sam se precijenila, a nisam prepoznala da samo trebam potražiti pomoć.
Čitam Ivkin tekst u Jutarnjem i shvaćam koliko to sve nije bilo normalno. A gura se pod normalno. Shvaćam i da je depresija, prisilne misli, anksioznost zapravo prolazna. Želim i tebi da shvatiš da se nisi precijenila, nego samo trebaš pomoć. Potraži je.
Fotografije: Freepik