Znate one slike gdje je jedna osoba u fokusu, a sve ostale su mutne? Ta jedna osoba je stajala mirno. Stajala je mirno dovoljno dugo da ju je fotograf uspio fokusirati, izoštriti, dok su se svi drugi kretali. Jeste li ikada imali osjećaj da stojite u mjestu dok se svi drugi kreću? Da konkretnije pitam: drage žene, majke, je li vam poznat taj osjećaj za vrijeme porodiljnog ili možda odluke da ostanete uz svoje dijete duži period?
Sjećam se sebe, svojih misli, svojih želja dok sam bila trudna. Sjećam se što sam sve zamišljala i planirala. Nasmijem se i dok pišem ovaj tekst, ali ne podrugljivo i bezobrazno nego sjetno i sretno. Bilo je prilično idilično, rekla bih iz ove perspektive. Bilo je iskreno i neiskvareno, pomalo naivno. Naivno jer sam se vodila onima “kako drugi”, pa tako ću otprilike i ja. Dojam je bio taj da kada dijete stigne u obitelj, malo se tu nešto promjeni, ali dijete se uklopi s vremenom u tvoje planove pa ideš dalje, hrabro stazama kojima si planirala. Kakva je to fasada. Predivna, barokna, puna predivnih detalja. I svaki od njih skreće ti pogled sa onog realnog, bitnog, izazovnog.
“Heeeej, pa ti si rodila! Pa zato tebe ne vidim nigdje? Pa kako si? Jesi živa? Kad se vraćaš raditi?”, pitanja su to na koje bih često dala neki nedefinirani odgovor jer zaista je tako i bilo – nedefinirano.
Nisam imala pojma kada se vraćam raditi (full time jer ipak nešto honorarno odradim, ali nije to to). “Ma najljepše ti je doma s djecom, uživaj i šta te briga!”. To je neki suma sumarum savjeta i pouka na koji se svedu dobronamjerni savjeti.
Moja odluka jest bila da ću otvarati obrt tek kada djeca krenu u vrtić, tek kada malo stasaju da nisu stalno bolesna, tek kad… Tek kada traje već skoro 5 godina. Bilo je tu korone, svega, da se razumijemo, što uz moju struku nikako nije išlo ruku pod ruku. U međuvremenu smo se proširili za još jednog člana i ta moja odluka se produžavala i produžavala.
A ja sam imala osjećaj da stojim. Stojim u fokusu svojih misli, ispred svog objektiva iza kojeg je ona Ivana od prije tih 5 godina i čeka pravi trenutak da napravi klik.
Ja stojim, svi se drugi kreću. Svi rade, ostvaruju se, svi se educiraju, svi su u 4-5 brzini, a ja imam osjećaj da sam pod ručnom. Pod ručnom svoje odluke da ostanem i budem tu za svoju djecu.
Nemojte me krivo shvatiti, ja bih vjerojatno opet istu odluku donijela, ako ne i sličnu jer sam takva. Volim biti tu za druge i volim davati sebe koliko god mogu. Ali želim da znate, da bih voljela često i tu odluku promijeniti. Voljela bih da “od sutra” mogu naći dobru tetu čuvalicu ili dobiti vrtić pa da svaku svoju ideju koja mi se mota po glavi zapišem, razradim, realiziram.
Voljela bih da mogu lakše promijeniti tu svoju odluku, baš kao što sam nekada i mogla. Nekada dok neko malo biće nije ovisilo o meni, dok nisam bila ovoliko odgovorna. U redu je željeti promijeniti odluku. U redu je imati težak period kada ti je dosta svega i kada požališ što si neke odluke donijela. U redu je imati težak period. U redu je imati i teške misli. Govorim si to svaki puta kada mi je teško. Nekada to upali, nekada ne, ali i taj teži period prođe jer koliko god sam ja sa slike s početka mirno u fokusu dok su svi ostali u pokretu, toliko se ja u tom trenutku vidim obrnuto – svi su drugi jasni, s ciljem i na putu do ostvarenja dok sam ja mutna i u mjestu sa svojim mislima, željama i težinom koji ovaj period donese.
Foto: unsplash.com
