kriva jer sam žena

Imala sam 17 godina kada sam jednu predvečer, kao toliko puta do tada, prolazila našom ulicom od naše kuće do kuće moga strica i strine. Oni koji me znaju, znaju također da dolazim iz malog grada, male zemlje. U našem naselju svi su poznavali svakoga. Čak u našem gradu u to vrijeme nije postojalo puno ljudi koje mi ili naši roditelji nisu poznavali. U to vrijeme, tada u mom malom gradu, malom mjestu, maloj ulici u kojoj sam odrasla, nije postojalo ništa što me je zabrinjavalo u smislu vlastite sigurnosti. Tu predvečer prolazio je auto, kao toliko puta prije, ali se te večeri auto odlučio zaustaviti pored mene i vozač kojeg nisam poznavala spustio je prozorsko staklo. U prvom trenutku pomislila sam kako je sigurno zalutao, krajičkom oka primijetila sam…

stavljamo li same sebi preveliki teret na leđa?

Upravo lovim svojih pet minuta predaha prije nego li se malac probudi. Tišina, ručak skuhan, veš se suši, a ja na terasi pijem hladnu kavu. Naravno da se ohladila jer sam “morala” obaviti sve s moje liste. U posljednje vrijeme osjećam da sam postala zarobljenik vlastitog stana, veša, suđa, prašine i nikako da se maknem iz toga. Pitam se zašto se loše osjećam kad nešto nisam napravila? Zašto ne ostavim malo prašine i malo prljavog suđa? Zašto sama sebi stvaram pritisak da moram sve napraviti? Jesam li tako odgojena ili mi je tako nametnuto od rođenja jer sam žensko? Posebice me ovaj osjećaj da nisam ništa napravila ili nedovoljno dobro hvata vikendom ili kad smo svi zajedno na praznicima. Tada uvijek mislim da imam dovoljno vremena za sve i da…

manifest ženama

Vidim vas sve! Sada je vrijeme da vi malo vidite sebe! Vidim te mlada nježna ženo kako stojiš kraj odjela s pićima, rekla bih za prvi rođendan tvoje najveće male ljubavi, svjećica s brojem 1, plavi baloni! Vidim te kako mu se obraćaš za savjet možda po pitanju broja piva, izboru piva nebitno. Ta odluka i nije tako bitna, neće svijet propasti ako negdje podbaciš u toj organizaciji. Možda je ono zbog čega te srce boli to da on nema istu radost i želju u srcu da se radujete tom čudu koje vam se dogodilo prije godinu dana. Vidim da vidiš da mu sve to ide na živce dok pokušavaš osmijehom popraviti atmosferu! Nemoj, nisi ti kriva, očekuj bolje! Vidim te majko kako se turobno osmjehuješ dok on trpa stvari…

zašto imamo potrebu biti savršene žene, supruge i majke?

Malo sam već i sama sebi dosadna kad pišem o tom nevidljivom teretu kojeg žene i dalje nose, ali naprosto me uvijek nešto trigerira ili podsjeti na tu tematiku. Sklona sam poravnavati nepravde, pa me tako ova nepravda uvijek kopka. A ono što me kopka još više jest to da smo si tu nepravdu same natovarile na leđa. I rado je nosimo. Zašto pričam o nečemu što je apsolutno normalno? U našoj kulturi, u našoj svijesti u našim obiteljima, pa čak i onim progresivnima, gdje su se muško ženske uloge približile i maksimalno izbalansirale? Zato što imam kćer i imam sina. I oboje su savršeno sposobni za emocije, za brigu o drugima, za rad i za empatiju. Sigurna sam u to. Sigurna sam jer su mi došli bez uvjetovanih reakcija,…

zašto ne volim vidjeti svoj odraz u ogledalu?

Volite li sebe? Volim li ja sebe? Što uostalom znači to famozno “voljeti sebe”? Znači li to da u ogledalu vidim lijepe oči, a ne bore oko njih? Pravilne, bijele zube, a ne pigmentacijske mrlje na nadusnici? Znači li “voljeti sebe”, prihvatiti sebe onakvim kakav jesi? Biti zadovoljan s time kakav si? Da li činjenica da prihvaćamo sebe takvima kakvi jesmo, debeli, mršavi, niski, visoki, znači nužno da smo zadovoljni? Po meni ne. Puno toga u životu prihvaćam jer je jednostavno tako. No to sigurno ne znači da sam s tim stanjem i stvarima zadovoljna. Zašto bi onda prihvaćanje sebe i svog tijela, moralo rezultirati zadovoljstvom!? Uzeti ću sebe za primjer. S puno toga nisam zadovoljna. Recimo s licem, koje je nakon tri trudnoće, života na moru i jakom suncu,…

vaginalni tekst

Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž. Moja istina je da se volim, onako kako često volimo ljude oko sebe, kako često volimo svoje partnere. Kad su dobri. Kad oni vole nas. Kad nas grle, kad nas razumiju. Kad su ono što mi želimo da budu. Dok me nije ta spoznaja udarila kao bumerang u glavu, iskreno sam mislila da volim sebe. Ok, tu i tamo koja kila viška,…

žena, majka, žrtva?

Pišem ovaj tekst u kratkom periodu koji imam između dva uspavljivanja i slučajnosti da baš obojica spavaju u isto vrijeme popodne. Moram vam reći da mi to užasno treba. Zašto užasno? Zato jer se osjećam loše što jedva dočekam da zaspu kako bih se mogla posvetiti poslu. Jedva dočekam sjesti za laptop kako bih pisala upravo o njima. O ta dva mala divljaka koja sam upravo uspavala. Dopisujem se sa svojom prijateljicom, nešto zrelijom i iskusnijom mamom trojice dječaka. Šalje mi poruku kako moram usporiti. Usporiti jer će mi moja dva dječaka jednog dana zamjeriti ovaj tempo. Tempo gdje hvatam svaku slobodnu sekundu, ne da bih se odmorila, već da bih radila. Kada sam pročitala tu poruku, odmah mi je odzvonilo u ušima „znam“. Znam da moram usporiti. Znam da…