Autor: Danijela Miklec

biti učitelj u hrvatskom školskom sustavu gdje je inkluzija samo mrtvo slovo na papiru

U zbornicu ulazim sa sto misli, planova i očekivanja bez da znam što će taj dan uopće biti moguće ostvariti. Ja sam mama djeteta koje ide u školu. Ja sam i učiteljica ostaloj djeci koja idu u školu. Razrednica već dugi niz godina. Jednako plaćena kao i oni koji nisu razrednici i nisu učenicima kupovali papuče, razgovarali s njihovim roditeljima o bračnim problemima, obiteljskim nesuglasicama, slušali verbalne ispade bijesa djece i roditelja. Sve to činili nakon nekoliko pedagoških predmeta na fakultetu. Od toga niti jedan defektološkog smjera. Mogla bih raditi u Centru za socijalnu skrb za prvu silu kao psiholog, socijalni pedagog ili defektolog. Onako, priučeno. Možda, ako zatreba, mogu i otići do Rebra obaviti neku operaciju, gledala sam serije, bila ljetos na tečaju prve pomoći u školi. Znam osnove,…

samo kajmak i Novi Sad

Bilo je devet i trideset umjesto devet. Vani najava ljetnog, a ne proljetnog putovanja. Šaljem Daši poruku da stižem kasnije jer je moj sin rekao kako ga boli uho, a i trbuh, a i glava. Promjena planova u zadnji čas. Hoćemo li uopće ići na vikend kojem se već duže veselim i konačno kupiti cipele koje na internetu gledam već četiri godine? Uskočili su baka i tata pa je priča započela ukrcajem na Jarunu i pokretom prema nepoznatome. Hvala mom odličnom školskom prijatelju koji mi je pokazao kako se skida karta koju mogu koristiti i bez interneta. Inače sam predavala infomatiku, ali u zadnje vrijeme nemam volje ni energije za rješavanje informatičkih problema. Čini mi se kao da mi se nakon poroda jedan disk u mozgu formatirao. Bez interneta i…

moja ekipa iz rata

Nisam bila u klasičnoj vojsci niti sam netko tko bi to ikada učinio. Bojim se pucnjave petardi i uvijek sam za mirno rješavanje sukoba. Ukoliko vidim dva psa koji se napadaju, pokušavam s njima razgovarati. Mislim da bih dobila svrab da se ne tuširam tjedan dana negdje zarobljena u jarku. Nisam za autoritete. Ne volim mesni narezak, vojne uniforme su mi nekako bezlične, da o čizmama ne govorim, volim ići na WC sama. Dakle, nisam za vojsku. Ipak, oduvijek sam bila ljubomorna na tatine ratne priče i prijateljstva koja su mi se činila nekako duboka i trajna. Nastala baš u vrijeme Domovinskog rata kad su svi bili zajedno tamo negdje kod Karlovca. Neka od tih prijateljstava prerasla su u kumstva. Duboka povezanost onih koji su bili zajedno u nevjerojatnim situacijama…

strast je na gradilištu

Možemo li imati sve? Znam samo da ću posljednjim snagama, sve do smrti, umrijeti pokušavajući spojiti strast i otvorenu komunikaciju. Nadam se dovršiti to pokušavanje kroz par mjeseci, možda godinu dana. U romantičnom filmu slučajni je prolaznik vrlo sladak dečko koji bi inače u Intimissimi katalogu pokazivao kolekciju kupaćih sezone 2022./2023. U stvarnosti je taj simpatični brbljavi dečko jako daleko od sramežljivog Clarka Kenta koji samo treba skinuti majicu i pokazati svoje mišićavo tijelo. Znam, treba krenuti od sebe i pogledati što mi nudimo. Nisam sigurna što su poželjne osobine moje muške verzije, ali sam sigurna da ima dosta toga za ponuditi. Brbljavost, simpatičnost, pjevanje na stolovima bez sluha, jedenje u pola noći, mekani podatni trbuščić, mozak pun teorija i ideja, osmijeh, znatiželjne oči i koju oblinu. Kad dobro zađeš…

pakiranje za odlazak

Koliko istovremeno jedna stvar može biti divna i strašna. Pakiranje. Planiraš na neko divno putovanje, pripremljen je kovčeg dovoljno velik i dovoljno lijep. Svejedno, osjećaj pakiranja nije više lijep. Pakirala si se svakog petka kako bi otišla odmoriti se k svojima s malenom bebom. Veselila si se tome što će u subotu ujutro deda uzeti bebicu i ti ćeš spavati tih sat vremena kojima se čitav tjedan veseliš. Ne postoji poklon koji je ljepši od toga. Ali je pakiranje značilo i da ćeš otići u obitelj koja je cjelovita, koja će te cijelo vrijeme podsjećati koliko si ti necjelovita u svojoj polovičnoj obitelji. Možda tako ne bi trebalo biti, ali osjećaš istovremenu tugu i radost boravkom u kući koju ispunjavaju muž i žena te njihovo dijete. Što sam ja kriva…

nedostaje mi ona žena koja sam nekad bila

Sjedim za računalom i pokušavam sistematizirati slikovnice kojih ima toliko puno dobrih da mi je teško izdvojiti, a ne zaboraviti. Tako je i sa životnim odlukama. Pogled mi pada na jednu od polica s knjigama koja je nekada bila uredno složena, ali sam se prestala truditi da bude vizualno ugodna, jer je prepuna svega onoga što mi treba. Korisno, potrebno, praktično i funkcionalno ušuljalo se u naš mali stan odavno. Ušuljalo se i u moje misli. Moj je vrt u potpunosti bio nevažan, kako kaže Violet Bridgerton. Kad preživljavaš, nemaš previše vremena razmišljati o zabavi i onome što ispunjava bujnu maštu i zaigrano srce. Pogled mi pada na zajedničku fotografiju iz zabavnog parka na kojoj se zabavljamo i spuštamo niz vodeni tobogan. Ono što prvo primijetim je da izgledam kao…

kako je lijepo biti pametan s dvadeset

Kad imaš dvadeset i neku, dobro znaš što želiš i što ne želiš od života. Lijepo mu napišeš sve zahtjeve i jasno i glasno ih deklamiraš svima koji te žele saslušati. “Kad budem imala djecu, nikako neće biti razmažena. Neću ih stavljati da spavaju sa mnom u krevetu. Bit će pristojni i neće mi upadati u riječ kad budem razgovarala s drugima. Pa neću valjda trčati za svaku sitnicu doktoru. Imat ću vremena posvetiti se svome izgledu, a ne biti zapuštena kao većina majki koje viđam. Kad bi se samo malo potrudile, sve bi uspjele. Otac mog djeteta će biti odgovoran i dijelit će podjednako sve obveze. Djeca rastavljenih roditelja uglavnom se i sama rastaju pa ću odabrati onoga čiji su roditelji, poput mojih, u dugom i sretnom braku…” U…

tinder za početnike (i single mame)

U 21. smo stoljeću i vrijeme je da to svi prihvatimo pa i ja sama. Prošlo je vrijeme kad su društvene mreže bile zabava i zanimacija za “geekove” koji nemaju svoj stvarni društveni život. Dobro, možda su više nego ikada baš za nas koji nemamo puno vremena za spremanje, putovanje, povratak i raspremanje. Najzgodnije bi mi bilo da se odraslo društvo pojavi u nekih dvadeset minuta pauze iza ručka, prije doručka je gužva, a i nakon večere isto. Instagram te čeka tu kad god ti uloviš par minuta vremena na WC-u za druženje s odraslima. Smiješi ti se i namiguje ti, ne postavlja nikakve zahtjeve. Ugasi se baš kad treba i ne priča o svojim problemima već skakuće po livadama i pije šampanjac s tobom. Ponekad pije i nakit s…

tri, dva, jedan, natjecanje za najbolju mamu započinje!

A samo je jedna ona najbolja. Ima li drugačije smisla cijelo natjecanje? Nemojte mi o tome kako smo sve dovoljno dobre, kako smo sve posebne na svoj način. Želim biti najbolja! Sve to želimo. Ne sviđa mi se ideja da je neka druga mama bolja mama svojoj Ani nego što sam ja svome Jakovu. To bi značilo da je moje dijete zakinuto i to od najodgovornije osobe  – mene. To bi značilo da nisam dobro obavila svoj ‘posao’. Sigurno sam u nečemu griješila, nad svojim najmilijim, svojim djetetom. Nedopustivo! Bilo bi dobro da smo uz mame i najbolje susjede, najbolje zaposlenice, najbolje supruge, najbolje sestre, najbolje vozačice, najbolje kuharice, najbolje dekoraterke, najbolje trenerice, doktorice, fizičarke, psihologinje i sve ono što u jedan dan obične mame stane. Može li dobre? Ajde,…

300 puta sretna vam Nova!

Kraj jedne godine je početak nove. Iza tebe je više od tristo dana u kojima si pomogla nekome da se obuče, čistila nečije guze, brisala suze, špricala sprej protiv komaraca koji je koštao barem 200 kuna, naručivala domaće namirnice i dogovarala primopredaju aktivnije nego što to čine policajci kad pregovaraju s otmičarima. 300 puta si rekla „volim te“. Možda manje ili više, ovisno koliko si puta pomislila „ne mogu više, bolje mi je umrijeti ovdje i sada“. Što je više prva misao tijekom dana prolazila kroz glavu, to si više puta drugo jutro ponavljala koliko je tvoja majčinska ljubav snažna. Ili još noću. Barem 300 puta si zaboravila sebi napraviti ili ponijeti jelo, ali si nahranila i opremila sve ostale. Zapamtila si minimalno dvadeset rođendana i sigurno kupila duplo više…