Kad imaš dvadeset i neku, dobro znaš što želiš i što ne želiš od života. Lijepo mu napišeš sve zahtjeve i jasno i glasno ih deklamiraš svima koji te žele saslušati.
“Kad budem imala djecu, nikako neće biti razmažena. Neću ih stavljati da spavaju sa mnom u krevetu. Bit će pristojni i neće mi upadati u riječ kad budem razgovarala s drugima. Pa neću valjda trčati za svaku sitnicu doktoru. Imat ću vremena posvetiti se svome izgledu, a ne biti zapuštena kao većina majki koje viđam. Kad bi se samo malo potrudile, sve bi uspjele. Otac mog djeteta će biti odgovoran i dijelit će podjednako sve obveze. Djeca rastavljenih roditelja uglavnom se i sama rastaju pa ću odabrati onoga čiji su roditelji, poput mojih, u dugom i sretnom braku…”
U trudnoći su se neke odluke već počele mijenjati pa sam umjesto brokule i mrkve jela čokoladu od koje mi nije bilo zlo, ali sam nastavila sa svojim mišljenjem o svemu. “Neću imati bočice nego ću dojiti. Ja sam ta koja će pokazati drugima kako se samo treba malo potruditi. Dijete neću voditi po šarenim shopping centrima, tu je previše podražaja za njih. Nikako mi dijete neće kročiti u ovisnički i nezdravi Mekić prije 18. godine. Dijete ne planiram previše držati u rukama kako se ne bi na njih naviklo. Vježbat ću čim rodim. Ići ćemo u duge šetnje lijepim kolicima. Otići ću na koncert, na druženje, rođendan. Družit ću se sa svim svojim prijateljicama, onima s djecom i onima koje ju nemaju. Imat ćemo vesele šarene piknike, kuhat ćemo zajedno neke ručkove. Ići ćemo na zajednička ljetovanja. Bit će to predivno!”
Moja najpametnija mišljenja o životu drugih ljudi i iskustvima o kojima nisam imala niti najmanjeg pojma dobila su neočekivani rezultat.
Moj sin ima šest godina i vrlo često se baci na pod kad mu se nešto ne radi. Jučer sam po njega došla u vrtić i na izlasku se beljio drugom dječaku jer su se svi zajedno posvađali u vezi toga tko bi trebao biti glavni u igri. Spomenula sam koliko godina ima, a još malo ću spavati na dvadeset centimetara svoga kreveta jer se on raširi po ostatku. Imamo malen stan i nema svoj zaseban krevet. Premda, mislim da ga ne bi ni koristio. Već vidim koliko sam zeznula vezano za njegovu samostalnost i samopouzdanje, vezanosti za majku, ali radovi na kući kasne i do daljnjeg ćemo spavati ovako stisnuti. U redu je. Popiškio se, ja prekrijem ručnicima i spavamo dalje.
Što se tiče upadanja u riječ, tu nemam problema. Telefonske razgovore i druženja s prijateljicama i prijateljima obavljam dok je on u vrtiću. Šminkam se ponovno ponekad nakon tri godine, ne moram svaki dan jer mi šminka traje na licu barem dva ili tri dana. Otac mog djeteta je odgovoran prema svom poslu i nikada ne uzima bolovanje. Živi na drugom dijelu grada i iz odgovornosti ne voli ulaziti u gužvu. Odabrala sam partnera koji nije imao rastavljene roditelje. Mi smo započeli novu tradiciju. Barem sam se ovdje držala svojih proklamacija.
One trudničke odluke su bile mudrije. Dojila sam i izdajala, mlijeka je bilo po zidovima, knjigama i stropu. Nakon tri me dana odvezla hitna pomoć pa sam se morala izdojiti kako bi mu na bočicu dali obrok. Ma već u bolnici su mi ga uzeli na jedan dan i hranili bočicom jer sam morala strogo mirovati zbog problema sa spinalnom. Dojila sam svog buhtlića, nekad originalom, nekad bočicom, a onda kako bih smanjila laktaciju i ubacivala adaptirano. Dobro je. Jedini je način da izađemo nekamo iz stana za kišnih dana bio shopping centar. Bog ga blagoslovio. Čim je mogao primiti krumpiriće u ruku, bili su to oni brzi i nezdravi iz Mekića, ali dovoljno zabavni da sjednem i predahnem na pet minuta dok se on njima zabavlja. U kolica nije htio, derao se toliko da mi ga je bilo žao, ali i sebe, pa sam ga nosila i gurala pored kolica. Kupila sam nosiljku. Tri mjeseca nakon poroda su me prijateljice zvale na koncert. Tri sam puta čitala poruku jer nisam znala je li to neka za…ili su ozbiljne. U toj sam fazi razmišljala o skoku s prozora od neispavanosti, sreća je da smo u suterenu pa ne mogu daleko. One prijateljice koje su imale djecu imale su i drugačiji dnevni ritam koji se nikako nije poklapao s našim, a one koje su bile solo nisu bile previše zainteresirane za moje trčanje za mališanom i živčanjenje. Dostava hrane baš je dobro funkcionirala. Poneki veseli rođendanski ručak odradila sam jedva čekajući vratiti se u svoj stan u kojem je sve bilo baby safe i nisam morala izgubiti svoja leđa zbog jednog „Sretan rođendan!“ Baš sam ja to sve dobro isplanirala i odlučila kako sam pametnija od ovih “jadnica” koje sam viđala.
Kako mi je drago da sam zašla blizu mudrih četrdesetih i veselo se mogu smijati svim svojim mladenačkim odlukama. Baš sam bila pametna sa svim svojim „Ja mislim da“ – o stvarima o kojima nisam imala nikakvog blagog pojma.
Život mi se sad čini puno zanimljivijim. Nemam pojma što će se dogoditi za deset godina i kako to izgledati kad uđem u menopauzu. Možda prodam stan i kupim prikolicu, možda se ošišam na nulu i pustim brkove, možda upoznam arapskog princa, možda postanem baka, možda ću htjeti nova prijateljstva, možda ću voljeti samoću. Možda ću se na trgu najavljivati dolazak spasitelja. Nemam j… pojma što će se dogoditi i kako ću ja na to reagirati. Obožavam ovu svoju novu pamet. S njom mi je život puno ljepši. Idem sad ponovno nazvati doktoricu.
preživjela sam svoju smrt – by Danijela Miklec
Foto: pexels.com
