Nije tako dramatično kako se na prvi pogled čini, ali tako je sa svim dramatičnim događajima. Jednog dana shvatiš da su najgore stvari zapravo bile one najbolje koje su ti se trebale dogoditi i dovesti te tu gdje si sada. Nedavno sam gledala odličan film o mladoj ženi koja je ostala neplanirano trudna. To se dogodilo u prvoj verziji priče, a u drugoj je test bio negativan (Look Both Ways – Netflix). Film dalje paralelno prati dvije razvojne linije realnosti u kojima ima podjednako puno tuge, sreće, nade, ljutnje, umora, snova, zajedništva i samoće. Na kraju žena stiže na isto mjesto. Ono koje ju je čekalo, koje je osmislila i nacrtala u svojim snovima. Put koji ju je do tamo vodio bio je različit, uključio druge ljude, ali slična iskustva. Gledajući oba života, ipak sam vidjela da je puno više ljubavi i zajedništva u realnosti u kojoj je rodila djevojčicu umjesto odlaska na željeni posao i negativnog testa. To sam ja vidjela, sigurna sam da je netko vidio drugačije. Ne vidimo objektivno, nikada. Nisam ni tada.
Tog sam dana sa svojim sinom stigla u naš maleni stan. Umorna i nenaspavana osjetila sam mir i opuštenost jer sam stigla u svoj prostor. Dom sam ponijela sa sobom u malenoj sjedalici. Smijao se on i gugutao, taj moj dom. Ipak, nisam ga osjećala u potpunosti jer je u trenutku rađanja njega umrla ona bezbrižna Danijela kojoj je najveća briga dana bila odjevna kombinacija za posao i nedepilirana nadusnica.
Ušla sam u kupaonicu noseći torbu s pelenama, kremama, uljima i vaticama. Otvorila sam ormarić s kozmetikom i tada shvatila da je jedna žena umrla.
Vlasnica ovog ormarića. Nje više nije bilo. Došlo mi je da pobacam te nepotrebne stvari, ali nisam imala snage i vremena. Bila bih to u tom trenutku napravila uvjerena da se više nikada neću šminkati. Točno se sjećam – niti djelić uma nije u to sumnjao. To je trenutak koji me podsjeća na vlastito neznanje i subjektivnost. Njega se sjetim kad mi u životu bude toliko teško da imam osjećaj kako ne mogu držati glavu iznad površine. Takvih dana bude, ima ih posvuda, u vilama, u šupama, na ulicama i u avionima. Ništa nije onako kako se na prvu čini. Ne znamo uvijek sve. Čuda su moguća. Nakon kiše dolazi sunce. Osjećaji su naši, i suze i smijeh.
I došlo je, to sunce. Iako sam prvih dana i mjeseci nakon poroda umirala bolno i dugo. Nisam vidjela niti krijesnicu u tunelu pred sobom. Držala me isključivo odgovornost i osmijeh mog malenog doma. Mene nije bilo. Umrla sam tog dana kad sam vidjela crtice na testu za trudnoću. Ona koja se rodila iz svega toga dovoljno je snažna i širokih ruku da može zagrliti i onu staru mene i ovu novu. Rodila se neka nova osoba koja je i dalje puna snova, nadanja i želja. Dijete je privremeno zaustavilo njihov rast, ali je tada odjednom sve eksplodiralo.
Iz filma sam upamtila rečenicu: „Sve se dogodilo tako brzo nakon što se dugo nije događalo ništa.“ Ona odlično opisuje moje prve godine i dane majčinstva.
Dugo sam dojila, izdajala, prematala, mjesečarila, preživljavala… a onda se odjednom sva moja uložena energija počela vraćati uz predivnog malog čovjeka koji mi je bio najveća motivacija i inspiracija. Mnoge mame tek nakon poroda postanu svjesne svoje snage i jačine pa sam tako i ja. Nakon što preživiš svoju smrt i novo rođenje, planine i kamenje pomičeš bez da trepneš.
Poznajem mnoštvo snažnih žena koje je upravo majčinstvo dovelo do ostvarenja svojih snova. Premda se na početku priče činilo kako je upravo majčinstvo ono što je snove ubilo. Ono što je razorilo prijateljstva, uništilo odnose… a zapravo sam predivne ljude pronašla baš zbog onoga što je počelo majčinstvom.
Moji su prvi dani majčinstva bili vožnja vlakom smrti – čas uzbuđenje, čas strah za vlastiti život. Istrčala sam iz vlaka čim je zasvirala sirena i nisam stala od tada. Sa mnom trče – moj dom, moji snovi, moji prijatelji, moja našminkana verzija i ona nenašminkana. Slobodna sam kao nikada prije. Znam da sam sposobna preživjeti svoju smrt.
Foto: unsplash.com
