U zbornicu ulazim sa sto misli, planova i očekivanja bez da znam što će taj dan uopće biti moguće ostvariti. Ja sam mama djeteta koje ide u školu. Ja sam i učiteljica ostaloj djeci koja idu u školu. Razrednica već dugi niz godina. Jednako plaćena kao i oni koji nisu razrednici i nisu učenicima kupovali papuče, razgovarali s njihovim roditeljima o bračnim problemima, obiteljskim nesuglasicama, slušali verbalne ispade bijesa djece i roditelja. Sve to činili nakon nekoliko pedagoških predmeta na fakultetu. Od toga niti jedan defektološkog smjera.
Mogla bih raditi u Centru za socijalnu skrb za prvu silu kao psiholog, socijalni pedagog ili defektolog. Onako, priučeno. Možda, ako zatreba, mogu i otići do Rebra obaviti neku operaciju, gledala sam serije, bila ljetos na tečaju prve pomoći u školi. Znam osnove, a ostalo ću poloviti u hodu. Inkluzija. To je baš lijepo.
Uopće nisam čitala detalje o školi u kojoj svi imaju problema s jednim učenikom jer mi je sve jasno i bez toga. Zamislite da učenik donese nožić u školu i prijeti djeci, da stavi djevojčici vrećicu na glavu i guši ju, da vrijeđa asistenta koji je s njim. Zamislite da ste razrednik učeniku koji vam probuši gume jer je zaljubljen u vas. Zamislite da ste otišli na policiju jer se bojite za svoju djecu koju taj učenik ponekad spominje. Zamislite da je na policiji službenik pitao je li to stvarno tako opasno kako vi kažete. Ja ne moram zamišljati. Doživjela sam.
U slučaju da učenik dođe u školu i nožem ozlijedi drugog učenika obojica će sutra sjediti zajedno u istom razredu jer se učenika ne može niti smije udaljiti s nastave. U takvom slučaju može ići na razgovor kod stručne službe, može dobiti pedagošku mjeru opomene ili ukora, u konačnici preseljenja u drugu školu. I može se apelirati na roditelje. Ukoliko roditelji ne uspijevaju promijeniti ponašanje, onda se stručna služba može obratiti Centru za socijalnu skrb koji provodi uvid i nadzor. Kad učenik ne dolazi u školu, a Centar kaže da ne zna što učiniti, onda ne znamo ni mi u školi. Tu priča staje.
U svojoj sam praksi znala tražiti od Centra pomoć psihologa za svoje učenike kad psihologa nismo imali unutar škole. No, pišući sve ovo, shvaćam da vam trebam reći onu jednu poantu – a ta je – učenik u osnovnoj školi može provesti godine prije nego što se nešto kroz Centar pokrene jer škola ne može ništa. Može ga tek prebaciti u drugu školu gdje će se ponavljati isto zbog čega je prebačen. Može ga poslati u Dugave kad i ako tamo bude mjesta pa da se ostali učenici u razredu „odmore“ na dva tjedna. Može mu dati oblik školovanja kod kuće, može ga udaljiti s nastave na dva tjedna. Škola može pogasiti požar na Kornatima lončićem vode iz mora. Povremeno.
Kroz svoju sam učiteljsku praksu imala prilike vidjeti učenike s psihičkim poremećajima koji su bili vidljivi, ali se na njih nije godinama reagiralo. Već se u dječjem vrtiću vidi dijete koje će kasnije biti problematično. No, gdje tu sustav bilo što radi? Gledala sam dijete koje su odavno trebali izuzeti iz obitelji, ali su to napravili tek kad si je pokušao oduzeti život. Ovo pišem kako biste vi koji čitate ovaj portal barem shvatili, kad većina priča samo o tome koga se štiti i tko je političar i tko nije. To je potpuno nevažno.
Ljudi, mi imamo velikih problema s psihološkim zdravljem naše djece i ne vidim svjetlo na kraju tunela!
Djeca koja su iz moje osnovne škole završila u popravnim domovima nisu tamo završila slučajno, borili smo se s njima cijelo vrijeme, sami, bez pomoći sustava. Malo razgovora u stručnoj službi, malo prijetnji, malo opomena, zvanje roditelja u školu svaki tjedan i križanje kalendara do kraja školske godine.
Učenici s teškoćama su danas svakodnevica. Postoji pravilnik koji ograničava broj učenika s teškoćama na redovnoj nastavi. No, ako s njime sjedi asistent, osoba koja za svoj rad dobiva mizeriju i čudo je ako tu osobu i nađete, onda se taj učenik ne računa. Jer valjda s njim ne trebate raditi, on samo lebdi u razredu i ne rješava neke zadatke koje ste za njega posebno pripremali za naknadu od jedan euro po satu koliki je dodatak za taj posao. Jeftinije od sata rada defektologa. Bravo političari, poduzetnički uspješno smanjivanje troškova.
Ulazim u razred u kojem je učenik s Ašpergerovim sindromom, učenik s ADHD-om, učenik sa šizofrenim poremećajima, učenik kojem je nadzor u obitelji, a sam ima poteškoće čitanja i pisanja i učenica koja ima poteškoće vida. Dolazim govoriti o pjesničkim slikama i kontrastima. Ne vidim onih ostalih desetak učenika koji nemaju poteškoće. Jednostavno imam ograničenje od tri stvari istovremeno, više od toga nemam kapacitet raditi. Kružim oko ovih prvih. Dragi su mi, ali ne znam ih uvijek dovesti do toga da i rade.
Inkluzija učenika s teškoćama znači – šparali smo na vašoj djeci!
Ja nisam školovana raditi s učenicima iz spektra autizma. Sve što znam naučila sam u razredu pokušajima i pogreškama. I to uglavnom u smjeru da bude mir, a ne da oni napreduju. Oni nisu zaslužili učiteljicu koja nije defektolog, terapeut, socijalni pedagog… ostala djeca u razredu nisu zaslužila preskakati gradivo jer učiteljica kruži oko učenika s teškoćama. Teško je raditi u razredu u kojem neko dijete stalo upada u riječi, leži ispod klupe, bode učenika do sebe, mijauče…. Ne mislim pod time da je učiteljima teško. Mi se snalazimo. Snalaze li se vaša djeca u tome?
Osjećam se neuspješno svaki put kad izlazim iz razreda u kojem je više učenika s problemima u pažnji, ponašanju ili razvojnim teškoćama. Niti sam njima dobra učiteljica, jer nisam stručna, niti sam ostatku razreda dobra učiteljica jer ih ne stignem sve vidjeti. Frustrirajuće je raditi u takvim uvjetima!
Možda sam dodatno frustrirana i zbog činjenice da sam nedavno dobila anonimnu prijavu, isto jednu odličnu Vokić-političku izmišljotinu kojom se piše pet dopisa i sve ostane isto, u kojoj je navedeno da kriteriji za učenike s teškoćama nisu isti i da neki nemaju dokazane teškoće, a olakšava im se jer imaju disleksiju. Dakle, do sedmog se razreda baš nije ostvario plan da se učenici s teškoćama prihvate kao oni koji su isti nama. Ne. Oni su oni koji su od nas različiti. Imaju drugačije ispite i kriterije. To nam smeta. Oni nam smetaju. Inkluzija uspješna.
Nije uopće važno čije je dijete ono koje zlostavlja ostale. Sutra će to možda biti moje dijete. Važno je to da dijete vrišti upomoć, a nikoga nema. Je li itko otkrio uzroke kršenja pravila ponašanja, nanošenja ozljeda?
To će dijete ukoliko mu se omogući oblik školovanja kod kuće biti još gore. Zatvorit ćemo ga onamo odakle je sve krenulo. Čudit ćete se kad jednog dana odraste u čovjeka koji će odlučiti nanositi ozljede društvu, istom društvu odraslih osoba koje mu nisu znale pomoći. Dijete koje krši pravila, traži granice. Dijete koje ometa nastavu, traži pažnju. Dijete koje je puno bijesa, traži da mu se pomogne. Kao netko tko u školi radi već dugi niz godina sa sigurnošću znam da sam svjedočila brojnim slučajevima zanemarivanja djeteta u bogatim i siromašnim obiteljima, zlostavljanja djeteta i iskorištavanja djeteta. I najbolnije je što kao učiteljica ili razrednica nisam mogla učiniti ništa. Baš ništa. I sutra isto neću moći učiniti ništa za dijete koje ometa nastavu nakon što je čitavu noć čuvalo mlađeg brata ili sestru i slušalo galamu i vrijeđanje kod kuće.
Ne mogu učiniti ništa ja, ali političari mogu. Mogu uložiti novac u socijalnu skrb i sektor koji nikome nije zanimljiv jer se samo bavi ljudima i obiteljima. Nema gradnje, nema projekata i nema vanjskih izvođača radova. Vrtić i osnovna škola mjesta su na kojima mijenjamo svijet.
Toliko je malo potrebno da se naprave velike promjene. Samo kad bi obitelj i dijete nekoj politici bili važni. Samo tada.
U toj nekoj drugoj priči bi dijete i obitelj pregledali psiholozi, pružili psihološki tretman djetetu bez obzira na pristanak roditelja. To je par stotina eura troška. Toliko košta problem koji je trenutno aktualan u medijima. Učiteljice će same sebi platiti psihološke tretmane. Radimo to već duže kao osobnu higijenu.
Fotografije: pexels.com

Odlicno! Svaka cast!