Prije par dana bila sam na informacijama u školi za svog sina, a jedna rečenica od učiteljice mi je ostala u glavi. “Znate mama, kad sam pitala đake znaju li zašto postoje ocjene od 1 do 5, svi su šutjeli i čudno me gledali, a samo je Vaš sin digao ruku i objasnio: ‘Različite ocjene postoje, da pomognu učiteljici da ocijene naše znanje. Netko zna sve i dobiva 5, a netko zna malo manje pa dobije 4 ili 3’ “.
Istog sam se trena zapitala gdje smo to zapeli u prostoru i vremenu da moramo biti 5.0 i tražiti to od djece?
Volimo li svoju djecu i kad nisu 5.0?
Logično pitanje zar ne? Zanima me, koliko puta ste djeci rekli “volim te baš takav kakav jesi”? Volim te i kad postupaš ispravno i kad nekad nisi u pravu i pogriješiš. Sviđaš mi se baš takav/va kakva jesi. Sretna sam što sam baš ja tvoja mama.
Navečer kad legnem u krevet i preispitam svoj dan u glavi pitam se – jesam li dobra mama? Jesam li danas ispravno postupila? Nikad se nisam zabrinjavala oko toga kakve ocjene ima moje dijete (sin mi ide u drugi razred), nego je li on sretan, zadovoljan i ispunjen? Jesmo li mi kao roditelji dali dovoljno dobru povratnu informaciju da on zna da je dobar? Nikad mi ocijene nisu bile presudne za potvrdu koliko je moj sin dobar. Osjeća li se dobro ili ne? To su mi uvijek bile njegove oči, njegov osmjeh, njegov govor tijela. Sigurna sam kako od tamo i dolaze sve petice koje je dobio u školi.
Sjećam se kad je krenuo u prvi razred, kako sam ga pokušavala naučiti da UČI. Objašnjavala sam mu da je sve ono što uči za njega, da jednog dana može imati priliku izabrati srednju školu koju on želi, a ne da škola bira njega.
Možda će vam ovo dati neke smjernice da potaknete svoju djecu kako je super da su odlični đaci, ali da vam je važnije da se oni na tom putu školovanja osjećaju dobro, zaštićeno i da sami biraju svoj put kojim će dalje koračati. Meni je uspjelo, naš sin, točno zna što ne zna i doma uči samo taj dio. Kada mu treba pomoć oko učenja točno zna objasniti što mu trebamo pomoći. U školu obožava ići jer osjeća da bira svoju budućnost.
Ok, on je samo drugi razred, čekamo predmetne razrede gdje će materija biti duplo veća, ali smatram da ima dobre temelje.
Ne učimo dijete što da uči, nego kako da uči.
Foto: pexels.com
djeca ne slušaju što pričamo – gledaju što radimo!
