jeste li sigurni da vašu djecu ne vrebaju cyber predatori? naučite kako ih zaštiti

Rođena sam 1986. Prvi mobitel sam dobila za krizmu s 13-14 godina, ako me sjećanje dobro služi, bila je to Nokia 3210, žuta, upečatljiva. Mogla sam slati SMS-ove i igrati zmijicu. Kupovala sam bonove i pažljivo kalkulirala koliko mogu poslati poruka da mi ostane za poziv roditeljima ako bude zatrebalo, da im javim kasni li bus iz škole ili se produžila nastava. Nešto prije li sam dobila svoj mobitel, tu i tamo sam se služila mobitelom tate i mame (imali su jedan uređaj) i to je bio Alcatel 303.

Dakle, ja sam generacija, da se malo ružno izrazim – glupih telefona. Odrasla sam uz mobitele, ali one u kojima si mogao slati SMS-ove, nazvati nekog i to je bilo uglavnom sve. Na Internet smo se spajali preko modema i nedajbože da netko priča na telefon jer onda čekaš red. Najgore je bilo kad je mama bila na telefonu, najdulje smo čekali. Igrali smo Solitaire, a na Googleu skidali sadržaj lektire i nakon nekog vremena otkrili MSN i chat. Tu sam zapravo tek otkrila kakvi likovi postoje vani među nama i kakve gadosti šalju okolo djevojkama, nepozvani. I znate što? To se do dana današnjeg nije promijenilo.

Danas imam 34 godine i u slobodno vrijeme se bavim bloganjem te sam aktivna na društvenim mrežama. Izgradila sam neku zajednicu žena istomišljenica koje me prate i uživam u dnevnoj komunikaciji s njima, volim misliti da mijenjamo svijet na bolje i da educiramo javnost koliko je ženama zapravo zahtjevno u današnje vrijeme uz sve obaveze koje imaju.

No znate što se do danas nije promijenilo? Vrebači na Internetu. Prošli tjedan dobila sam u inbox fotografiju muškog spolovila.

Ja znam da ja nisam jedina žena kojoj se to dogodilo, u svom okruženju mislim da je 90% žena doživjelo neku situaciju neželjene poruke neprimjerenog sadržaja, dajem ruku u vatru za to. Poruka je došla u direktne poruke na Instagramu, otišla je u zahtjev. Profil nekog normalnog imena, ništa čudno. Fotografija je bila zacrnjena uz napomenu kako je zatamnjena zbog mogućeg neprikladnog sadržaja. To se dogodi sa svim porukama koje mi dođu u zahtjev, a sadržavaju fotografiju. Uvijek ih otvorim jer mi žene šalju screenshot recepata, fotografije dječjih igračaka kojima su zadovoljne, neke vizuale za humanitarne akcije koje žele da podijelim s pratiteljima kako bismo povećali doseg i nekome pomogli te na taj način olakšali život. Tako da – ništa mi nije bilo čudno, otvorila sam fotografiju. Muško spolovilo u erekciji, na fotografiji dodan tekst jesam li zainteresirana okusiti ga. Degutantno. No s 34 godine životnog staža i zrele glave, moram priznati da me u tom trenu to nije nešto posebno dotaknulo.

Znam da nije problem u meni, bože dragi, pišem o obitelji, odgoju, nekim životnim interesima, brigama koje more većinu žena današnjice. Ne postavljam ‘izazovan sadržaj’, iako bi se danas zaista moglo debatirati o tome postoji li izazovan sadržaj od strane djevojčica/žena ili samo takvi likovi ne znaju granicu ponašanja i trebaju biti sankcionirani za svoja djela. Jer ono što ja mislim jest iduće – djevojčica/djevojka od svojih 16-17-18-nebitno koliko godina može odjenuti suknju i otići na sladoled i može postaviti svoj selfie na društvene mreže, može snimati kako pleše s prijateljicama i pritom ne mislim da ‘izaziva’ likove. Oni su ti koje treba odgojiti i naučiti da takav sadržaj i iskorak prema njima nije primjeren i da je njihovo ponašanje devijantno. Što se dogodilo nakon te fotografije u mom inboxu? Ništa. Prijavila sam neprimjeren sadržaj i blokirala profil.

I onda mi se upalila lampica. Ženo božja, imaš djevojčicu od uskoro 4 godine koja već odrasta uz ekrane i kojima je to današnjica.

Ne današnjica kakva je nama bila, nego su zaista na svim mogućim stranama okruženi ekranima: pametnim telefonima, tabletima, računalima i doslovno su na jedan korak od takvih likova koji samo čekaju nesigurnu djevojčicu kako bi je vrbovali i uvukli u svoju izopačenu mrežu. Neki dan sam čula djevojčicu od 12 godina kako je dobila poruku u inbox na svojoj društvenoj mreži od muške osobe. Prvo su se dopisivali o školi, obavezama, razgovor je išao u normalnom smjeru, a zatim je on djevojčicu zamolio može li mu poslati svoju fotografiju bez odjeće na sebi. Jeza me prošla. Djevojčica od 12 godina koja je ušla u najosjetljivije godine, školske drame oko prijateljstva, bullyinga…djevojčica koja je u godinama kada želi biti prihvaćena. I takvi likovi to znaju. Motaju se oko njih na pristojan način ne bi li stekli njihovo povjerenje, a zatim ukližu s takvim odvratnim sadržajem koji naprosto mora biti sankcioniran. Sjećam se dok sam bila u srednjoj školi, redovito nas je ispred škole dočekivao lik koji je bio u baloneru koji bi ga rastvorio i vidjele bismo mu spolovilo. Svaki put je policija izašla na teren. Samo što danas takvi likovi sve manje (a možda mi se samo čini) djeluju uživo, a sve više koriste Internet kao svoje mjesto ‘operiranja’.

Kao roditelj male, vrtićke djece, nisam se još toliko brinula o ekranima, koriste ih tu i tamo uz naš nadzor, da pogledaju neki crtić ili odigraju neku edukativnu igru. No znate što, nikad nije dovoljno rano obratiti pozornost što se događa na Internetu i educirati se o tome kako to spriječiti jednog dana, graditi odnos pun povjerenja sa svojim djetetom kako bi nam se u svakom slučaju mogli obratiti i reći nam ukoliko se nešto čudno događa.

Kad moja djeca budu aktivno koristila smartphoneove, vjerujem da ću ja donekle izaći iz ‘štiha’ i da će mi trebati neko vrijeme da usvojim nove kanale komunikacije, trendove i sl. No ono čega sam sad postala svjesna, jest da za našu edukaciju nikad nije dovoljno rano. I za edukaciju naše djece od ranih nogu. Pritom ne mislim samo na Internet, nego i na ono što dolazi od kuće. Vrijeme je da sad jasno počnemo komunicirati kakva ponašanja su prihvatljiva i dopuštena, a za kakva ponašanja moramo snositi sankcije. Pritom ne mislim samo na slanje falusa okolo.

Primjera radi, nedavno mi je sin došao doma iz vrtića i rekao da mu je jedan ‘prijatelj’ u vrtiću rekao da mogu jedan dan donijeti nož i nekome ga staviti na grlo, da je to vidio na TikToku da se ekipa tako igra. IGRA. Malo je reći da sam osjetila slabost istog trena. Taj ‘prijatelj’ ima 6 godina i prilično sam uvjerena da njegovi roditelji ne prate što im dijete radi na mobitelu i kako je uopće moguće da dijete od 6 godina bude u doticaju s takvim sadržajem. Moje dijete također nije cvjetić, nedavno sam dušu isplakala u autu na parkingu vrtića jer sam čula da se rugao nekom roditelju s govornom manom. Pričali smo danima o tome i donijeli zaključak da se takvo što više nikad ne smije ponoviti i da je to jako ružno. Mene je ta situacija šokirala jer to doma nije mogao čuti i nije mogao naučiti od nas, svojih roditelja. No, kao što to biva, često i mi roditelji ostanemo zatečeni onime što se događa u vanjskom svijetu i nekim situacijama i obrascima ponašanja koja se događaju u okolini. Da nismo reagirali i da smo jednostavno tu situaciju „pustili“ uz opravdanje „ma to je samo dijete“, moje dijete bi jednog dana možda takve poruge pisalo u komentarima ispod nečije fotografije. Zapamtite, samo jedan ružan komentar je dovoljan da se nekoga trajno obilježi i dovede de nesigurnosti. Ja ne želim da moje dijete bude uzrok nečijoj nesreći.

Zato ponavljam, edukacija, edukacija i samo edukacija i puno razgovora.

Iako vjerujem da i mi roditelji možemo biti pogubljeni u masi informacija koje dobivamo, mislim da postoji jedan relevantan i izrazito važan projekt koji nam zasigurno može pomoći upravo u toj edukaciji, a to je „Sigurni u online svijetu“ – projekt pokrenut od strane A1 Hrvatska i Centra za sigurniji Internet. Projekt je usmjeren na osnaživanje djece i svih ostalih građana da Internet i sve ostale mrežne tehnologije koriste na pozitivan i odgovoran način, a ujedno za zadatak ima informirati djecu i sve ostale koji su povezani s djecom (roditelji, odgojitelji, učitelji) o ispravnoj i sigurnoj upotrebi Interneta. Također, projekt nas sve može upoznati s mogućnostima prijave štetnih online ponašanja i neprimjerenog sadržaja.

Baš sam prošli tjedan čula da je u prošloj godini broj prijavljenih slučajeva bio oko 1.400. No, to je samo brojka koja je prijavljena, a koliko ih prođe neprijavljeno, baš kao što sam ja u tom trenu zanemarila poruku koja mi je pristigla? Znate li koliko, imam i taj podatak? Istraživanja pokazuju da je taj broj čak 10x veći.

Šokantno.

Ono što želim zaključiti jest da je odgovornost na nama. Ne na društvenim mrežama kao takvima i na njihovom odjelu za skeniranje sadržaja (ili kako se to već zove, evo nešto što bih trebala naučiti), nego isključivo na nama. Zato, educirajmo se o tome kako možemo poboljšati svijet u kojem živimo i kako možemo zaštititi naše najmlađe. Jer ekrane i razvoj tehnologija ne možemo promijeniti, možemo se samo prilagoditi na najbolji mogući način za sve nas.

 

Prijavite se na edukativne online radionice (ovdje) na kojima će vam stručnjaci psiholozi Centra za sigurniji Internet odgovoriti na pitanja koriste li djeca internet na siguran način, kako i s kim komuniciraju, koje su potencijalne opasnosti i kako ih zaštititi. Tematski radionice su podijeljene za roditelje djece u dobi 6-10 godina (1.-4. razred) i za roditelje djece u dobi 11-15 godina (5.-8.) razredi.

Fotografija: unsplash.com