Ako ste roditelj, vjerojatno vam je barem jednom palo na pamet odvesti djecu u Disneyland — mjesto gdje bajke oživljavaju, a dječje oči sjaje od uzbuđenja. Ali ono što rijetko tko spominje su i one manje glamurozne strane tog putovanja — kilometarski redovi, prenapuhane cijene, umor koji se gomila brže od Disney suvenira u rukama djece. Ovo nije tekst koji će vam reći da ne idete — jer da budemo iskreni, ima u toj čaroliji nešto posebno, nešto što vrijedi doživjeti barem jednom. Ali isto tako, ovo je iskren putopis jedne mame koja će vam reći i ono što službene brošure ne pišu. Ako planirate posjet Disneylandu, možda će vam baš Danijelino iskustvo pomoći da bolje pripremite i sebe — i svoja očekivanja.
Odmah na generalni dojam!
Ne da li vam se previše detaljno čitati, ovdje ću ukratko napisati najvažnije. Dva dana u parku, spavanje u hotelu u sklopu parka, jedan dan Pariza i karte preko Croatia Airlinesa sa svim suvenirima i hranom za dijete od osam godina i mamu su oko 2000 eura. Disneyland nije toliko lijep niti čist koliko sam očekivala. Gužve su ogromne posvuda, ali je i hrana svugdje bila ukusna.
Uspoređujući s Gardalandom, ovdje se trude jedino za parade i predstavu koja je bila genijalan mjuzikl, a urednost i atrakcije definitivno stoje na strani Gardalanda. Rekla bih da je Disney za mlađu djecu jer je više orijentiran na lutkarstvo i parade likova. Na svakom je koraku upakirano nešto za prodati, a atrakcije su siromašniji dio cijele priče. Očekivali smo i više likova koji maskirani šeću parkom, ali jedino što smo mogli je stajati u redu za slikanje s junacima iz Izbavitelja, vidjeli smo par maskiranih vojnika iz filma Toy Story i čekali smo sat vremena kako bismo se slikali s Mickijem. Ostale smo likove vidjeli u showu koji je iskočio i jedini se zaista istaknuo – „Mickey and the Magician“.
Disneyland nije toliko lijep niti čist koliko sam očekivala. Gužve su ogromne posvuda, ali je i hrana svugdje bila ukusna.
Krenimo redom
Preko Disney stranice kupila sam noćenje u hotelu u sklopu parka – Disney Newport Bay Club jer je na stranicama pisalo da je taj hotel dobro povezan prijevozom s parkom, a oni nešto jeftiniji nisu. Svi su povezani jednako. Izgledao je ljepše i mislila sam da je doživljaj bolji. Prevarila sam se. Hotelskim predvorjem protutnje tisuće ljudi jer je hotel ogroman, sve je prljavo i na doručku čekate u redu. Iznimno su ljubazni, ali naša je soba bila spremna tek u 16 sati iako je pisalo da su spremne od 15 sati. Odlična je stvar što imaju čuvanje prtljage i mogućnost da vam, ako napomenete, prtljagu dostave u sobu dok vi uživate u parku.
Iako sam željela uzeti dvije ulaznice u parkove i dva noćenja, sustav automatski nudi tri ulaznice i zato smo za iduća dva noćenja odabrali hotel u obližnjem mjestu koji se pokazao kao pun pogodak u omjeru novca i ponude. Na kraju se ispostavilo da su hoteli s manje zvjezdica imali istu uslugu prijevoza, ali vjerojatno i manju gužvu. A ispred Marvel hotela je ogromno gradilište i buka, a i u ostatku sela ispred parka i u parku je dosta ograđenih atrakcija i radnika. Nije bilo najavljenih likova u hotelu i u parku, samo hrpa djece i odraslih koji su pokupovali sve moguće Minnie i Mickey uši i u tome cijele dane paradirali okolo. To me nije posebno impresioniralo. Vrhunac je bila nepokošena trava putem od hotela do sela koje okružuje zabavne parkove i u koje možete ući bez karte. Kad smo se vraćali prve večeri kasno nakon parade, iz te je trave istrčao ispred nas ogroman Remi. Ribe u jezeru smo s guštom hranili sve dok nam nije došla neka velika patka pa nam je bilo jasno zašto stoji znak da se životinje ne hrane. Pobjegli smo pred Donaldom. Životinje su bile zabavne.
Kupili smo ulaznice za Walt Disney Studio Park i Disneyland Park. Prvi je puno neuredniji i zaista su neke atrakcije na razini lokalnog zagrebačkog lunaparka. Istaknula bih jedino showove koji su bili dosta dobri i na koje možete ići besplatno, iako vam pri rezervaciji sobe nude Frozen show koji sam kupila i shvatila da su to samo premium mjesta pa prvi ulaziš u dvoranu. Tih dvadesetak eura bio je samo sitniš prema onome što smo potrošili. U Studio parku prvo prolaziš kroz mračni dio s trgovinama i potom dolaziš do atrakcija. Znate li da u parku nema ogledala u WC-ima? Čista psihologija i više sam puta pomislila kako je to užasan način za prodaju emocija i povratka u djetinjstvo gdje smo najranjiviji. Izgledate iscrpljeno i oni vam to ne žele priznati. Ipak, nije sve tako crno, ali bome ni tako blještavo.
Zaista su neke atrakcije na razini lokalnog zagrebačkog lunaparka.
Studio Park
Tamo nam se najviše svidjela vožnja Ratatouille, autići u kojima doživljavaš pustolovinu kao 4D. Zanimljivo je da je prvi dan u sceni čišćenja poda metlom došlo do špricanja vode po nama pa je doživljaj bio bolji, a idući dan kad smo ponavljali to nije radilo. Većina je vožnji u nedjelju trajala puno kraće nego u ponedjeljak. Neke vožnje u ponedjeljak nisu ni radile. Isprobali smo gotovo sve toj dobi prilagođene vožnje i atrakcije kojih ima možda i više nego u originalnom parku.
Disneyland
Ulaskom u Disneyland odahnuli smo jer je tamo sve ipak bilo ljepše i urednije. U 22.40 započinje parada i oko 21 sat zatvorilo se većinu toga u Fantasylandu gdje su nama bile najprimjerenije atrakcije. Taman su nas istjerali iz tog dijela koji se zatvarao zbog pirotehnike da bismo došli do glavnog trgića koji je bio pun ljudi koji su već tada sjedili na podu i čekali. Pola sata kasnije započela je parada koja je kombinacija Festivala svjetla i vatrometa uz scene iz filma i predivne svijetleće skulpture na nebu. Time smo bili očarani.
Ono što nas je potom dočekalo bio je stampedo prema izlazu uz gužvu koje se ni Thompson ne bi posramio. I to u zemlji u kojoj kažu da se paziš džepara. Ipak, nisam strahovala od sigurnosti u parku, dječja kolica sa svim stvarima ljudi ostavljaju na ulazu u sve atrakcije i zaista su svi ljubazno pričali engleski i bili uslužni i sigurni. Strahovala sam samo da će se neko malo dijete saplest i past. Cijelo smo vrijeme na Disneyland Paris aplikaciji pratili koliko je gužve u kojem dijelu i na kojoj atrakciji i prema tome planirali. Tamo smo čak i drugi dan odabrali odlično mjesto za fino i ukusno jelo, restoran Hakuna Matata. Uživali smo na terasi na kojoj je bilo kao u Africi, uzeli smo dječji meni koji je bio desetak eura i bio je obilan s pićem i sladoledom, a ja sam jela salatu od ananasa, papaye, povrća i piletine.
U usporedbi s Gardalandom gdje je sve bilo skupo, a neukusno, ovaj ručak od tridesetak eura počastio je naša nepca, posebice pohanim bananama na kraju. Aplikacija je bila priča za sebe, nikako se nisam mogla ulogirati i naći mail službe za korisnike, borila sam se do samog kraja s njom. Tek je na recepciji hotela proradila kao da se ništa nije dogodilo i kao da tri dana pred put nisam doživjela neobično snažan slom jer je kroz aplikaciju moguće organizirati i prijavu u sobu i dodatne karte. Što nisam mogla. Sva je sreća da za doplaćeni doručak koji ne vrijedi tog novca nismo morali imati aplikaciju. Samo živaca za čekanje u redu i gužvu.
Dva su dana bila sunčana i izgorjeli smo kao kokice jer krema ima više od dozvoljenih 100 ml za putnu avionsku prtljagu. Noge su me boljele od stalnog hodanja i ne znam koliko smo koraka napravili, ali znam da na kraju drugog dana više nisam imala volje nizašto. Preko aplikacije smo koristili Fast pass samo za jednu vožnju i kasnije mi je bilo žao što jesmo jer nije bila ništa posebno za tih tridesetak eura, ali u nekom smo trenu drugog dana stali i razmišljali kamo bismo uopće više išli pa smo neke vožnje ponovili, a neka čekanja od sat vremena u redu kategorički odbacili.
Cijelo smo vrijeme na Disneyland Paris aplikaciji pratili koliko je gužve u kojem dijelu i na kojoj atrakciji i prema tome planirali.
Prvi smo dan pri prolasku kroz osiguranje koje je posvuda s detektorima torbi saznali da u selo i park ne možemo ući sa selfie štapom. Kao zbog sigurnosti. Aha. U cijelom parku su foto dijelovi u okviru kojih možete kupiti fotke, pa vam štap ne treba. Mi smo bez obzira na sigurnost cijelo vrijeme davali mobitel da nas slikaju: obiteljima s malom djecom, umirovljenicima, tinejdžerima i curama koje se naslikavaju. I dobili smo hrpu divnih fotografija, besplatno. Prvi smo se dan vraćali do hotela vratiti štap, ljutiti. Tada se ispostavilo da bi nam i zadnji dan moglo biti problematično doći sa svim stvarima u selo, ali smo mudro tome doskočili s obzirom da smo ionako uzeli igračku kojoj baterije nisu dobro radile pa smo zadnji dan našeg posjeta Francuskoj došli vlakom zamijeniti baterije u naš stari hotel i odmah smo ostavili svoje stvari na čuvanju prtljage gdje vas nitko ne pita za broj sobe i jeste li stvarno gosti hotela.
Zašto smo uzeli skuplje karte za avion?
Postoji i Ryanair, ali je on polazio u 6 ujutro što znači da bismo izgubili prvu noć i bili čangrizavi odmah prvi dan. Ove su naše karte bile 150 eura skuplje, 400 eura sve zajedno za dvije povratne i išli smo na CDG aerodrom koji je bliži parku. Do parka sam kroz Trainline aplikaciju kupila OUIGO karte brzim vlakom za tridesetak eura te smo za 10 minuta od aerodroma stigli do parka. Stanica vlaka je ispred samog parka i do hotela smo se vozili besplatnim busom u kojem isto nitko ne provjerava karte. Mogli smo i pješice, ali bismo ostali bez selfie štapa jer bismo morali proći kroz Disney selo i provjeru stvari. Pri povratku smo zadnji dan išli do aerodroma taksijem. Bože blagoslovi eure, plaćanje karticama i Uber jer sam se osjećala kao kod kuće. Uber je čak i povoljniji nego u Hrvatskoj s obzirom da smo vožnju od 40 minuta platili 40 eura. Jednako bismo toliko platili i karte vlaka, a ovaj nam se put nije žurilo i htjeli smo komfor. Računala sam da ćemo pri povratku bez obzira na online check in za avionske karte duže čekati i zaista je pariška provjera naših svih stvari značila pedeset kilometara kroz barikade i pola sata kasnije je naša Disney vreća s igračkama i pravim fora mačem koji proizvodi zvuk kad ga se dotakne prošla kontrolu i bila spremna za još malo reda i kupovanje madleninih kolačića u djutiću u kojem je bila opet – iznenađenje – ogromna gužva.
Pariz s djetetom
Čekaj malo, već smo u avionu natrag bez da sam opisala druga dva dana u Francuskoj. Drugi nas je dan divan momak odvezao taksijem u gradić Torcy i hotel Kyriad koji nije imao dobre recenzije, ali sad mislim da je to neki lokalni rat konkurencije jer je hotel bio osvježenje. Od ljubaznog osoblja na pultu do mirne sobe s krevetom više i odličnim doručkom na kojem nije bilo gužve. Kroasani i neslani putar uz najfinije mlijeko. Uhhh. Uz to je hotel kod same stanice kojom vozi prigradski vlak RER kojim smo se u taj divni mirni utorak bez gužve odvezli do centra Pariza. Unaprijed sam kupila ulaznice za vrh Eiffela i one za vožnju brodom Seinom. Planirali smo ujutro posjet Montmartre.
Imala sam želučanu virozu hoćemo li kupiti dobre karte i otići na dobar vlak. Na automatu smo odabrali povratnu kartu i onda još na info pult pitali je li nam to sve dovoljno za još jednu vožnju od Montmartra do tornja. Gospođa nam je rekla da je to onda još jedan smjer i dala nam upute i dodala cifru. Karte smo platili petnaestak eura s karticama koje imam ako netko treba i ide u Pariz za ubuduće. Poklanjam. Otišli smo na stanicu i proučavali kamo trebamo ići. Brzo smo shvatili da postoje smjer 1 i 2 i da je Sortie nije nikakva sortirnica nego izlaz. Svejedno sam pitala naočite i ljubazne policajce u pancirkama koji su izgledali kao da mogu cijepati drva bez sjekire.
U vlaku svijetle postaje kako putujete pa je zaista lako znati kad izlazite. Bez obzira na to što znamo čitati i imamo CHAT GPTI i Google koji se pokazao kao odličan pomoćnik koji je nudio točne brojeve vlakova i rute, ipak smo mi barem 7 puta u danu pitali nekog prolaznika neku uputu. I stvarno su svi ljubazno pokušavali odgovoriti.
Osim što su Parižani bili ljubazni, bili su i stvarno zgodni, filmski lijepih crta lica. Ono što mi se nije svidjelo je opet gužva. Sjeli smo na Place du Tertre jer tako izgleda trgić iz serije koju sam isključivo edukativno gledala – „Emily u Parizu“. Tamo sam očekivala grozne cijene, ali i nije tako strašno, bezalkoholni koktel i odličan Bordoux što ga je konobar preporučio, iako je bilo najjeftinije crno vino pa me očito nije htio nasamariti, bili su dvadesetak eura i uz to smo dobili marinirane masline i kikiriki besplatno. Na ostalim stolovima to nisam vidjela. Nakon toga smo sjeli u restoran na samom trgu i pojeli marinirano meso i dječji meni koji je bio trinaest eura s desertom. Najskuplji dio ručka bila je čaša šampanjca. Morala sam probati, ali ostavila sam pola. Preskačem. Pojurili smo malo i u kapelicu, zapalili svijeću i rashladili se. Obišli smo trgovine i kupili neke suvenire. Između ostaloga privjeske tornja koje kupiš više kao set i ljubavni lokot koji smo kasnije stavili na most u blizini tornja.
Eiffel
Taksijem smo požurili do tornja jer smo imali ulaz u 14.30. Stigli smo do predulaza gdje je opet bio red za sigurnosnu provjeru, ali smo išli u onaj brži za ove koji imaju kartu. Prolaskom smo shvatili da je bilo tko mogao u taj red jer te ništa ne pitaju. Dojurili smo do zaštitara na samom ulazu i on nam je hladnokrvno rekao da nam je vrijeme ulaska prošlo. Kad je vidio moj panični i iskonski očajan izraz lica počeo se smijati. Onakva umorna i suncem napekla, htjela sam ga izšaketati i zagrliti istovremeno. Naime, bez obzira na vrijeme ulaska, čekaš opet u redu i ulaziš normalno. Tada smo došli na 2. kat i shvatili da opet moramo pola sata čekati na neki mali lift za vrh. Iskreno, vožnja tim malim liftom bila je zastrašujuća, ali sam vrh na kojem puše i gospođa u wc-u vrišti da se zatvore vrata dok se vani čeka me nisu impresionirali. Pogledali smo originalnu sobu koz prozore, zamolili za fotku i krenuli nazad. Očekivala sam više. Vodotoranj u Vukovaru ima ljepši pogled. Ovdje gledaš kroz rešetke dok te netko gurka u prolazu. Spustili smo se dolje i odlučili pješice nazad. To je bio najbolji dio. Gledala sam tu konstrukciju kojoj se iznutra ljuštila boja i razmišljala kako su nekad ljudi imali manje tehnologije i radili veće stvari i kako je taj toranj zaista puno posla za održavati, možda bi ga mogli radije razmontirati. Danas će teško pronaći nekoga tko će ga obojati.
Očekivala sam više. Vodotoranj u Vukovaru ima ljepši pogled. Ovdje gledaš kroz rešetke dok te netko gurka u prolazu.
Najbolji dio Pariza, a nije Mona Lisa
Kafić na prvom katu bio je u radovima, park oko isto tako. Kao da je kod njih bio potres, a ne u Zagrebu. Otišli smo na vožnju Seinom i tamo sam doživjela najljepši dio Pariza. Ljude koji sjede uz rijeku i druže se u popodnevnim satima. Mahanje prolaznicima koji šeću mostom ili sjede na obali bilo je najtoplije od Pariza i najljubavnije. Rasplesani parovi u dvokoraku pored kojih smo prošli izmamili su kod putnika na brodu pljesak. To jedinstvo putnika na brodu mi se svidjelo. Iz svih krajeva svijeta, a razmahani prema domaćinima na obali, ali i oni prema nama.
Glamur i očaj, to je Pariz. Jedno do drugoga.
Za kraj me štrecnulo kako se oko tog pristaništa trči. I tamo je to moderno, a meni to nikako ne ide. Štrecnulo me i kad smo morali proći pored desetorice kršnih tamnoputih snažnih visokih dečkiju koji su sjedili na prilazu mostu i ne znam što su radili osim gledali i nešto čekali. Nisam se osjećala ugodno sama s djetetom iako se ništa nije dogodilo. Trudila sam se ne uspostavljati kontakt očima.
Umorni smo krenuli prema Metro stanici kraj koje je udobno smješten, također naizgled zdrav i snažan mladi muškarac ležao na svojoj piknik dekici u vreći za spavanje. Glamur i očaj, to je Pariz. Jedno do drugoga.
Vratili smo se u naš miri prigradski Torcy i zaspali. Idući smo dan pokupovali još neke suvenire. Najveća je atrakcija imati likove iz crtića na magnet koje onda nosiš na ramenu i lutke Woody i Buzz u verziji kao u crtiću. Zaista na cipeli piše Andy i povlači se ručica pa on progovara.
Sve u svemu, iznenađena sam ljubaznošću Francuza, finom hranom i razinom lutkarstva u parku. Da ponavljam sve s ovim znanjem otišla bih opet. Ovaj bih put noćila u hotelu u kojem je noćenje 50 eura s doručkom, a stanica vlaka stoji ravno ispred i za 7 minuta dolazi u Disneyland ravno pred ulaz parka. Ne bih išla na toranj nego bih radije negdje u centru sjela na kavu i slikala se pred tornjem. Gluposti i suvenire bih nakupovala isto.
Pri polasku u Pariz vozio nas je neki simpatični i spremni pilot s kojim nismo osjetili ni uzlijetanje ni slijetanje, ali smo pri povratku imali Mad Maxa koji nas je zalijepio kad se konačno odvozio pola sata do piste za uzlijetanje. Moram priznati da je jedan stjuart bio vidni drama queen pa se pitam postoje li još uvijek psihološke provjere za to radno mjesto jer mi se učinilo da on konkretno nije baš za posao s obzirom da je napravio uvredljivu dramu prilikom pakiranja stvari u pretince iznad nas. Naučila sam zašto se svi guraju na ukrcavanje iako imaj svoje sjedalo. Mjesta za ručnu prtljagu vrlo brzo budu popunjena pa kofer držiš u krilu. Mi nismo, ali skoro nam je uvalio vrećicu. E nećeš! Ne znaš ti što sam ja u ova četiri dana prošla! Djetetu je bilo genijalno. Zaboravila sam napomenuti.
