Sjećam se dok sam bila “klinka”, maminih prijateljica i njihovih razgovora. Oduvijek su se razgovori svodili na to da svaka mama hvali svoje dijete. I divno je biti ponosan na svoje dijete i dičiti se svakom uspjehu, ali postavljam si pitanje danas – jesu li sve te hvale bile zaista zato jer su mame bile (pre)ponosne na svoju djecu ili se radilo o natjecanju koja mama je bolje odgojila i čije je dijete pametnije?
Ono čega se jasno sjećam je da moja mama nikada nije imala “usta puna svoje djece i naših postignuća”. Ponosna je i to je nama dala do znanja. To je bilo dovoljno. Iako, meni tada, ipak nije bilo jasno zašto se i nas nije toliko hvalilo. S druge strane, njezine prijateljice koje se nisu zaustavljale s hvalospjevima o svojoj djeci – išle su mi toliko na živce da sam u sebi nebrojeno puta okretala očima.
Danas, kada sam i sama majka, shvaćam da je prirodno da smo ludo zaljubljeni u svoju djecu i da zaista (najčešće) nehotice hvalimo jer smo zaista hiper ponosni na svaki njihov napredak.
Ali, od samog početka, se osjeća taj natjecateljski duh. “Moj je propuzao sa 5 mjeseci”, “moja je slagala rečenice s godinu i 2 mjeseca”, “moj matematiku rješava sa 2 godine” i slično. Karikiram, naravno, ali bilo je i takvih bisera. Svaka čast roditeljima koji su uspjeli od svoje djece napraviti male genijalce. Ali ima i nas koji idemo laganijim tempom.
Moj L se samostalno posjeo sa 9 mjeseci. I bila sam najponosnija na svijetu, snimala sam ga i slala svima video. Prohodao je sa godinu i 3 mjeseca. Sisao je do godine i 10 mjeseci. Slaže rečenice i broji do 10, ali još uvijek piški i kaki u pelenu. I to mi je sasvim ok. Pokušala sam ga skinuti, ali jednostavo nije spreman. Mali muškarčić je lijen i fino mu je baš tako kako je. Do trenutka kada sam prihvatila da nije svako dijete isto, trebalo je vremena. Jesam li ga htjela skinuti s pelene samo zato jer većina u toj dobi uspije? Pa da ne bude “sramota” da tako veliki dečko još uvijek nosi pelenu”? Kada sam to mužu izrekla naglas, shvatila sam što sam rekla i pomislila i posramila se sebe u tom trenutku. Moje dijete je meni najsavršenije upravo takvo kakvo je. I kada bude spreman za nove napretke, bit ću tu da ga potaknem i poduprem.
Mi mame, trebale bi se prestati međusobno gledati kao konkurenciju. Svako dijete je drugačije, neka brže napreduju, nekima treba vremena. Bude mi žao kada vidim da što god napravile, pojadale se, pohvalile – nikada nismo dovoljno dobre jedne drugima. Uvijek će biti jedna ili dvije ili njih deset koje će drvljem i kamenjem jer se ne slažu s tuđim metodama odgoja. Zašto to mora biti tako? Pa svaka od nas u konačnici ima isti cilj. Ali znamo biti okrutne jedne prema drugima, da bi se o tome mogli snimati dugometražnin filmovi u nastavcima. Bilo bi ljepše kada bi bile međusobna podrška, jer već i ptice na grani znaju da nije lako biti mama.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Bravo, pravo u centar! Odličan tekst!
Sve dok jedna drugoj tražimo nesavršenosti i greške, biće nas koje se osećamo nesigurno u sebe kao majke a to nije poenta. Treba da smo podrška jedna drugoj, a deca svakako ne smeju biti naši trofeji. Lepo je davno rečeno “živi i pusti druge da žive”, što bi u ovom kontekstu bilo “odgajaj dete i pusti druge da odgajaju svoju decu, svojim tempom”. 🙂