Već sam dosada isticala važnost pronalaska i odabira kvalitetne hrane za obitelj. Često raspravljamo u društvu oko toga je li eko hrana opravdano skupa i da li je i to samo pričanje bio bajki? Što je to „domaća“ hrana? Hrana je jednostavno danas vruća tema, jer u konačnici spoznamo da cijenu loše hrane platimo štetom po okoliš ili po vlastito zdravlje.
Povratak „pravoj“, izvornoj hrani znači tražiti da oni koji sudjeluju u procesu proizvodnje hrane nemaju samo profit kao glavnu nit vodilju, već u proizvodnju mora biti utkano poštovanje i ljubav prema zemlji , čovjeku i životinjama. To poštovanje tradicije i ljubav prema svom poslu možemo naći i kod ljudi koji uzgajaju na svom obiteljskom gospodarstvu i prodaju hranu na placu, ali i kao misli vodilje tvrtki koje proizvode ekološku hranu.
Još od fakulteta sam upoznala što sve treba zadovoljiti za ekološku proizvodnju i za dobivanje ekološkog certifikata (na EU deklaraciji se koristi zelena oznaka sa zvjezdicama u obliku lista), te moram reći kako velika nadanja polažem u biopoljoprivredu kao način opstanka naše zemlje, ali i nas samih. Međutim, mora li nešto imati certifikat da biste znali da je dobro? S druge strane, ako kažu da je „domaće“, nisu rekli i neprskano?
Ako poznajete proizvođače i vjerujete im onda vam ne treba nikakav certifikat. Piletinu nabavljam od ljudi koji kažu da možeš doći na njihovo imanje kada god poželiš, a hranu za koke sami uzgajaju ili kupuju od drugih seljaka. Na mljekomatu mogu puniti mlijeko s farme krava, gdje vas vlasnici na facebook stranici pozivaju da dođete upoznati krave čije mlijeko pijete. Susretnete te iste ljude vikendom na tržnici i možete ih pitati bilo što o siru i mlijeku, te vidite s kojom ljubavlju oni to rade. Zimi ne mogu nabaviti onoliko domaćih jaja koliko želim, jer koke ne nesu toliko jaja kao industrijske. Kada je kolinje, imamo „svoje“ ljude u dalmatinskoj zagori ( i mog tatu ) koji nam odrade sve potrebno kako bi imali osušene pancete, pršute i kobasice bez aditiva, od svinja koje su se hranile bez industrijskog krmiva. To je za mene prava stvar. Živimo u malenoj zemlji i sve nam je brzo dostupno i s kopna i s mora. Uvijek se malo raspitajte kod starijih članova obitelji i rodbine gdje se može nabaviti proizvode sa sela.
Međutim, nema sve na selu i ne možemo uvijek doći do svega što nam treba. Zato volim i blizinu supermarketa koji ima sve što ikad možemo poželjeti. Broj eko-bio-organic polica je sve veći i to mi je drago. Tu su i online trgovine eko proizvodima.
Kako bi se što bolje kontroliralo da li oni koji proizvode ekološku hranu doista to poštuju uvedeni su standardi i mnogo stroža pravila nego u konvencionalnoj proizvodnji. Poljoprivrednik koji se odluči baviti time doista to mora voljeti, jer izabrao je teži put. Mnogo je vjerojatnije da mu cijeli nasad ili urod propadne, mnogo više ga se kontrolira i pod budnim je okom svojih potrošača i otkupljivača. Biopoljoprivreda ne koristi štetne pesticide, mora biti održiva, te se prema životinjama postupa s poštovanjem. Doista je EU imala odličnu namjeru kada je željela zaštiti potrošače od prodaje magle i lažnih „domaćih“, „neprskanih“ i sumnjivih proizvoda koje nitko nije kontrolirao. U tom pogledu su ekološke oznake i standardi odlično jamstvo da doista plaćamo cijenu koju je proizvod zaslužio. Međutim, ekološka poljoprivreda je proizvodnja primarnih namirnica, a mnoge od njih kasnije služe kao sirovine za druge industrijski obrađene proizvode. I tu kreće bioproizvodnja/bioindustrija, a sve češće i bioiluzija.
Cijena proizvoda dobivenih na odgovarajući i pošten način je veća, a samim time svoj dio kolača žele uzeti i oni koji dobronamjerne ekološke ideje pretvaraju u čistu marketinšku strategiju. Bioproizvodnja je takoreći, izgubila svoju nevinost, a krivnju za to snose veliki trgovci ili proizvođači za koje je bioproizvodnja samo tend koji se iskorištava i kojim se manipulira kroz rupe u propisima Europske unije.
Time su veliki igrači potpuno zasjenili one male proizvođače koji su imali ekološke ideje i želju za boljim svijetom. Tržište bioproizvoda raste iz godine u godinu pa tako dođemo do toga da imamo i bio prah za cappucino, bio tortu s višnjama u kartonu, bio riblje štapiće, bio slatkiše i kekse, bio polugotovu pizzu. U ideji ekološke poljoprivrede i bolje proizvodnje hrane nije smjelo biti mjesta za bio šećerne pahuljice (npr. bio čokoladni jastučići za doručak najvjerojatnije imaju jednako puno šećera kao i konvencionalni), biokroasane, bio energetska pića, biojogurt s čokoladnim kuglicama, biolikere i bio vodu u boci. Pomalo mi je žalosno promatrati da industrija koja se temeljila na ideji održivosti, poštovanju prirode i poboljšanju prehrambenih navika, sve češće pada na testu povjerenja potrošača. Jer kad se otkrije jedan koji mulja, baca sjenu i na ostale.
Nitko se ne želi odreći udjela u dobiti na ovom brzorastućem tržištu, pa mali, lokalni i pošteni proizvođači teško dopiru do pažnje kupaca. Moj savjet je da proizvode poput mesa, mlijeka i jaja uvijek potražite kod lokalnih proizvođača koji možda i nemaju eko certifikat, ali možete ih upoznati i lako steći povjerenje. Takve, osim vlastitim vezama možete naći i u grupama solidarne razmjene (GSR). Tu se okupljaju potrošači i proizvođači hrane na temelju povjerenja. Isto tako, želim reći i da nisam izgubila povjerenje u eko znak i u ekološku poljoprivredu i kada god možete kupite eko voće, povrće i žitarice osobito one namirnice koje se u konvecionalnom uzgoju puno tretira pesticidima (npr.jabuka ili pšenica). Prilikom odabira hrane, uložiti više truda znači i brinuti bolje za obitelj. Ako je vaš muškarac i dalje lovac-sakupljač i on uglavnom ide po namirnice, onda ga uputite u tajne pronalaska dobre hrane. A vi, drage majke – hraniteljice, hranite i sebe jednako dobro kao i svoju djecu, da bi mogle jako dugo uživati u njihovoj svijetloj i zdravoj budućnosti!
NATAŠA
Lubiteljica prirode i izvorne hrane, sklona proučavati svijet s neograničenom radoznalošću. Prestala je analizirati i prepustila se ljepoti života kada je 2016. postala mama jednog slatkog dječaka. Od studentskih dana na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, velika je zaljubljenica u Zagreb, pa mu se uvijek voli vraćati. Nakon godine dana porodiljnog odlučila je krenuti neutabanom stazom poduzetništva, pa je 2017. otvorila smoothie bar VitaVi u mjestu Viganj, jer je znala da bez mora ne može živjeti, kao niti sportaši bez smoothija. Zavaravajuće oglašavanje prehrambene industrije i sve veći broj procesiranih namirnica koje zbunjuju mame, razlog su što je pokrenula Instagram profil @VitaVi_baby, te počela pisati i predavati o prehrani djece. Voljela bi da ima više vremena za yogu, čitanje knjiga i surfanje.
Bravoooo