Nedavno sam čitala jedan zanimljiv članak i u njemu je bilo spomenuto kako djeca za četvrti rođendan dobiju razum. Kako prekrasno, samo se nadam da to nije prekasno za razum njihovih roditelja. No, što se krije iza toga i ima li to neko znanstveno uporište?
Često se može čuti ona slavna fraza da su prve tri najvažnije. To se često naglašava od strane stručnjaka jer se tijekom prve tri godine dijete najintenzivnije razvija, te su utjecaji njegove okoline, a pogotovo majke, krucijalni za njegov razvoj. Jedna od najvažnijih stvari koja se razvija za te tri godine je i sigurna privrženost kod djece. Već sam to puno puta naglasila kad sam pisala o nošenju djece , o privikavanju na jaslice i vrtić i o povezujućem roditeljstvu.
Pojednostavljeno rečeno, sigurna privrženost je odnos s osobom koja se najviše brine o djetetu, a to je u najvećem broju slučajeva majka. Taj odnos privrženosti često se vidi u situacijama kad majka npr. odlazi na posao i ostavlja dijete, a dijete plače, a kad se mama vrati, razveseli joj se. Sigurna privrženost je osnova svih emocionalnih odnosa u budućnosti, kako sa svojim prijateljima, tako sa budućim partnerima i djecom. Postoje i negativni obrasci privrženosti, no to sad nije tema.
Tijekom te tri godine, naši klinci i klinceze se dosta čvrsto drže mame, a mame (bake pogotovo) idu za njima, paze na njih, upozoravajući ih na moguće opasnosti i učeći ih pravila – od toga kako se ponašati za stolom do toga kako prijeći cestu.
No, kakve veze s tim ima četvrti rođendan i poklon u obliku razuma? U toj četvrtoj godini (doduše ovo nije strikno, kod nekih se može javiti i malo prije i malo poslije), javlja se tzv. internalizirani govor. Prvi je to opisao ruski psiholog Vigotski šezdesetih prošlog stoljeća. To bi značilo da je dijete usvojilo ono što smo puno puta govorili i da je u stanju samom sebi to ponoviti, npr. kad prelazimo cestu, moram pogledati lijevo i desno. Ili kad postavljam stol s mamom, prvo ću staviti tanjure, a onda ću vilice. To zvuči pomalo apstraktno, no zapravo družeći se s odraslima, ali i svojim vršnjacima, dijete je do četvrte godine već shvatilo jako puno toga što se smije, a što ne smije.
Taj skok u razvoju je zapravo dobra podloga za razvoj dječje samostalnosti. Nakon što je dijete već usvojilo i shvatilo što smije, a što ne, moći će biti sve samostalnije i sve neovisnije. Npr. naši roditelji nisu čitali svakog ponedjeljaka na blogu o dječjem razvoju ili Vigotskog nedjeljom popodne, ali su bili svjesni da smo dovoljno već narasli da nam daju male zadatke da sami obavimo. Ja sam bila jako ponosna kad bi me mama pustila da idem sama do Pionira, naše najbliže trgovine. Trebala bih kupiti nekakvu sitnicu koja je u kući nedostajala i sebi Čunga lungu. Mami bi dala ono iz trgovine, a s Jasminom, Helenom i Kaćom, svojim pajdašicama ispred zgrade bi žvakala Čunga lungu i opet iznova bila najgora u igranju gume.
Možete li zamisliti danas djecu od četiri, pet, šest godina da tako sjede ispred zgrade, uz malo ili nimalo nadzora odraslih i sami se igraju? Teško jer danas i uz nadzor odraslih ima sve manje djece vani koja se samo igraju, bez neke unaprijed isplanirane aktivnosti ili parkića. Djecu se danas rijetko prepušta dokolici, igranju i razvijanju samostalnosti, no ja se moram zapitati koliko je to dobro za njih? Kao što sam rekla, djeca jako brzo usvoje pravila, a da je to danas pravilo, rekla mi je moja kćer. Nedavno sam je pitala u šetnji bi li ona sama znala otići u trgovinu, npr. da kupi kruh. Ostala je jako iznenađena što je to pitam, no ja se nisam dala smesti. “Pa dobro, što bi ti napravila? Kojim putem bi išla?” Naravno da je znala odgovor na to pitanje i uredno izreferirala kojim putem bi došla, što treba napraviti kad prelazš cestu i sl. Također je znala i što bi napravila u trgovini. “Pitala bi tetu da mi da kruh, onda bi otišla na blagajnu i dala joj novce.” Na kraju je zaključila “Ali, mamice, pa djeca ne smiju sama hodati okolo bez roditelja.”
Ona je savršeno točno usvojila sva pravila i svakako je u stanju razvijati svoju samostalnost i neovisnost. Danas je to mali primjer kako otići u trgovinu, a za četrnaest godina će trebati znati kako otići na fakultet, pa možda čak i ako je taj fakultet na drugom kontinentu. No, hoće li znati ako je naučila da “djeca ne smiju sama hodati okolo”, ako je usvojila da roditelji baš uvijek moraju biti negdje uz njih? Hoće li joj biti potrebna neovisnost i samostalnost i kako da ih razvije ako se mi kao roditelji jako bojimo pustiti ih ponekad same? Naravno da se i od današnje djece ponekad zahtjeva samostalnost i neovisnot, ali se ne mogu oteti dojmu da ih se vježba na krivi način. Kad dođu u dob od 4, godina, već je u redu da idu na dječje rođendane sami i da su na tim rođendanima animatorice umjesto roditelja, pogotovo u Zagrebu. Osim rođendana, tu je cijeli niz izvanvrtićkih i izvanškolskih aktivnosti za koje nisam sigurna koliko su potrebne, pogotovo u velikom mjeri. Naša djeca ostaju sama i potičemo ih na nevisnost, ali ne na način da se snađu u stvarnom svijetu. Kako da pokucaju susjedima i zamole ih za pomoć u vezi nečega, kako da odu do trgovine, kako da prijeđu cestu bez roditelja, kako se dovesti tramvajem do bake i djeda. Pod tim ne mislim samo na djecu od 4 godine, nego i puno veću djecu koja borave pod neprestanim nadzorom odraslih, a pošto su odrasli često zauzeti poslom, prepuštaju ih beskrajnom nizu slobodnih aktivnosti, a sve kako ne bi bili prepuštena ulici.
Bez brige, neću ni ja sutra svoju djeci okačiti ključiće oko vrata i reći da se nakon vrtića uhvate za ručice i sigurno dođu sami kući poslije popodnevnog spavanja u vrtiću. Nisam ni ja sigurna u kolikoj mjeri , kada točno i na koji način učiti ih samostalnosti, no pretpostavljam da će mi moja roditeljska intucija reći kad je vrijeme za što. A do tada ćemo povremeno svi četvero spavati u istom krevetu, čisto da tu privrženost izvježbamo do kraja, dok ne dobijemo na poklon samostalnost i zdrav razum za četvrti rođendan. 
MAJA @mrsvracevic
Mama jednoj kćerkici zvječici i jednom maminom sinu, supruga tvrdoglavom Ovnu, sestra, kćer, prijateljica, susjeda, a u slobodno vrijeme i psihologinja. Nakon završetka fakulteta, završila sam i dva stupnja kognitivno-bihevioralne psihoterapije. U svom desetogodišnjem radnom iskustvu, radila sam s puno mama i djece, a otkako sam i sama postala majka, taj interes se produbio i dobio novu dimenziju. Majčinstvo sam učila u hodu i puno puta se zatekla pitajući se što bi sad bilo najbolje za moje dijete, ali i mene kao majku. Mamologija – psihologija s majčinskim licem je plod tih promišljanja, znanja i iskustva koje sam stekla i kao psihologinja i kao majka. Ovisnica o kofeinu s kojeg sam se neuspješno pokušala skinuti, velika spavalica koja se sa sinom diže u zoru, ljubiteljica lijepih haljina i romantičnih komedija iz tridesetih i četvrdeset godina prošlog stoljeća. Zaljubljena u svoju djecu, muža i život, naravno.
