Gledam ga dok spava tu kraj mene, sanja svoje šarene baby snove i prisjećam se dana kad smo se upoznali. U 4 ujutro probudila me probadajuća bol u leđima. Ovo je novo, pomislila sam i bila gotovo sigurna da je to, to – dan D – postat ću mama. Bol se ubrzo počela izmjenjivati s velikom gladi, a na pamet su mi padale mamine buhtle punjene pekmezom. Daleko je mama od Norveške, njene fine buhtle još i dalje pa mi je P. iz obližnje pekare donio next best thing – friško pečene kanelboller, norveško pecivo s grožđicama. Nisam se bunila, smazala sam dvije kao da su zadnje na svijetu.
Kad je bol postala sve intenzivnija, nazvala sam bolnicu. Žuti je post-it s telefonskim brojem već neko vrijeme bio zalijepljen na vratima frižidera. Detalji vezani za porod obavljaju se vrlo rano u trudnoći. Već na drugom pregledu trebala sam odabrati bolnicu u kojoj planiram roditi kao i način poroda. Porod u vodi ili porod u kući, znala sam za te mogućnosti, ali ja sam ipak bila za onu klasičnu metodu u bolnici uz medicinsko osoblje i aparate. Nakon kratkog telefonskog razgovora rekli su mi da dođem tek kroz nekoliko sati. Budućim se mamama savjetuje da, radi vlastitog komfora, u bolnicu krenu čim kasnije. “Idealno 10 minuta pred porod” rekli su mi na trudničkom tečaju nekoliko mjeseci ranije. Krenuli smo oko podneva. Uzela sam tek nekoliko osobnih stvari i malenu opravicu veličine 50 koju smo na poklon dobili od bake. P. je spakirao svoje, idućih nekoliko dana provest će sa mnom u bolnici. Nakon prvog pregleda doktorica mi je savjetovala da se prošetam po obližnjem parku i dozvolim da gravitacija odradi svoje. Srećom, bio je svibanj i jedna od najtoplijih godina u zadnja tri desetljeća pa ta šetnja nije značila i tipično norveško vrijeme.
S vremenom, koraci su postajali sve teži, a pauze za predah sve češće. Lagana šetnja pretvorila se u bolno hvatanje za drvo svakih nekoliko metara. Vratili smo se natrag u bolnicu na prijem. Kratko se rješavala ta početna papirologija, a ja sam sjela u obližnju čekaonicu. Primijetila sam na zidu veliku ploču s kalendarom te ružičastim i plavim pribadačama uz svaki datum. Znala sam da nama dolazi jedna plava pribadača, ali pitala sam se u koji će je datum ubosti. Danas, sutra, prekosutra?
Smjestili su me u jednu od soba koja je ujedno i rađaona. Ugodna i prostrana, s kupaonicom i pogledom na bolnički kompleks. Upoznali smo se sa sestrama, malo porazgovarali o formalnostima. Pitali su me na kojem jeziku ćemo komunicirati, imam li neke posebne želje vezane za porod. Neke od trudnica u Norveškoj izrađuju svoj plan porođaja i donose ga sa sobom u bolnicu, međutim ja ga nisam imala. Moja mi je babica jednom prilikom pričala o ženi koja je izričito tražila da joj, iz nekog razloga, ne skidaju šešir s glave za vrijeme poroda. Čini se da svakakvih prohtjeva ima. Sto ljudi, sto čudi! Vrijeme je prolazilo, a kad beskonačno tuširanje, akupunktura i masaža više nisu bile dovoljne, zatražila sam epiduralnu anesteziju. Bring out the big guns! Nakon primitka epiduralne, praksa je da u sobu dolazi jedna medicinska sestra koja je tad stalno uz trudnicu i radi mogućih nuspojava, stalno prati njeno i bebino stanje. Sate koji su slijedili neću prepričavati jer ih svaka mama dobro zna rađala ona u Hrvatskoj, Norveškoj ili na Maldivima s najljepšim pogledom na tirkizno more. Neću ni strašiti one buduće mame koje ovo čitaju pa mogu samo ponoviti neke od mudrosti koje sam i sama čula kao trudnica. “Hoćeš nećeš, van nekako mora!” Ili “Ako su mogle i druge, mogla budeš i ti!” Eh… Eto. Nije neka utjeha, znam, ali u nedostatku nečeg boljeg, ostajem na ovome.
Nakon poroda našu novu, malu tročlanu obitelj, smjestili su u jednu od soba u bolničkom hotelu. Protekne li porod u redu, mama i beba tri dana ostaju u hotelu i u tom se periodu obavljaju svi početni pregledi, kontrole, savjetovanja i slično. U sklopu hotela je i knjižnica, restoran, salon za posjete. Organiziraju se predavanja za pomoć mladim mamama. Rado sam se odazvala na ono o dojenju. Za mamu i bebu smještaj je besplatan, a tata, želi li biti u hotelu, svoj smještaj plaća. Nakon tri dana vrijeme je bilo za check out iz hotela i check in u našu novu, uskoro ćemo saznati, naglavačke okrenutu svakodnevnicu. Bacila sam pogled na tablu s pribadačama na ulazu. Jedna mala, nova plava bila je ubodena na datumu rođenja mog malog princa. Isti datum rođenja kao i njegov tata. Koja je to vjerojatnost, tko bi to mogao i zamisliti?
Smatram se sretnom jer sam imala iskustvo poroda kakvo bih poželjela svakoj mami. Ipak, sad s nekoliko mjeseci odmaka, smatram da je uz svu medicinsku opremu i komfor, za svaku rodilju najvažniji i presudan onaj ljudski faktor. Neprocjenjive je vrijednosti imati medicinsku sestru koja rado odgovara na tvoja pitanja, smiješi se, čak i šali ili doktora koji objašnjava svaki korak u postupku koji se u tom trenu radi. I baš svaka mama zaslužuje to bez obzira u kojoj se bolnici koje zemlje nalazila jer čini najmagičniju stvar od svih – na svijet donosi malo živo biće.
Čula sam jednom stihove da porod nije najbolnije iskustvo za jednu ženu, već je to godina koja slijedi u kojoj se ona odriče starog života i uči biti majka. Mi smo, eto, na pola puta, a ja bih samo dodala koliko bolna toliko i prelijepa.
Photo: Unsplash
ANITA @aanitaap
Ponosna mama malog Samulea koji je prije nekoliko mjeseci naglavačke preokrenuo njezin svijet i promijenio sve navike, posebno one (ne)spavanja! Voli pročitat dobru knjigu, pogledati dobar film i smatra da sreću čine male stvari poput čaše dobrog vina ili vrećice gumenih bombona. Iako ju je sredina 30.-tih već dohvatila, voli misliti da je zadržala dio one dječje radoznalosti i bezbrižnosti u sebi. Nemirnog duha, vesele je putovanja, upoznavanje zanimljivih ljudi i isprobavanje novih stvari. Promijenila je nekoliko adresa do sad, između ostalog provela godinu i pol na jugozapadu Afrike, u Angoli. Zadnje dvije godine adresa joj je u Norveškoj gdje još uvijek otkriva skandinavski način života uz koji je zavoljela i neke nove stvari poput skijanja i jela od ribe. Voli citate, a jedan poseban našao je mjesto i na zidu njene dnevne sobe: „best things in life are the people we love, the places we´ve been and the memories we´ve made along the way.“
Facebook: Anita Petrović
