tajni recept za nepoželjna/zahtjevna ponašanja kod djece

Koliko sam se puta pitala zašto uz dijete ne dolazi i “user manual”? Koliko sam samo puta poželjela imati čarobni štapić da sredim probleme na koje nailazim u avanturi zvanoj majčinstvo. Koliko god mi to htjeli i željeli nema niti uputstava niti čarobnog štapića niti čarobne formule kada pričamo o odgoju. Što su djeca starija odgoj je zahtjevniji. Dok su manji teže je fizički, ali što su stariji psihički je sve teže nositi se sa izazovima. Pitanja se potencijalno množe, a odgovora često nemamo… 

Ono što mene u zadnje vrijeme spašava je odlična psihologinja u vrtiću kojoj se obratim kada ne znam što napraviti, kako reagirati, trebam li ovo ili je možda bolje ono. Ta divna žena organizira i radionice za roditelje, a zadnja je bila naziva “Nepoželjna/zahtjevna ponašanja kod djece” Tema je duboka i opširna, a ja ću vam prenijeti ono najvažnije – tajni recept u 3 koraka kako se nositi sa takvim ponašanjem.
  1. Empatičko reflektiranje djetetovih želja, emocija, potreba (prihvaćanje, svjesnost i regulacija emocija)
  2. Postavljanje granice/podsjećanje na pravilo (jasno, bez puno objašnjavanja)
  3. Pružanje alternative/drugih izbora (preusmjeravanje pažnje/davanje moći)

Hrpa riječi koja vam ništa ne znači?

Evo zato primjera…

Obitelj mora nekuda ići te prekida djetetovu igru. Ono se naravno želi nastaviti igrati te dolazi do problema (plakanje, vikanje, bacanje stvari, bacanje po podu.)

1.Empatičko reflektiranje: Znam da se želiš još igrati.

(Jako je bitno imenovati emocije jer djeca često ne znaju što im se to događa, što je ljutnja, sreća, radost, tuga. Bitno je i priznavati djetetove emocije, trebaju znati da je u redu tako se osjećati i da se i mi tako ponekad osjećamo)

2.Postavljanje granice: Ali sada je vrijeme da idemo.

(samo kratko reći, bez objašnjavanja i previše priče)

3.Pružanje alternative: Želiš li da idemo pješke ili biciklom? Kojim putem želiš da idemo?(…)

(dati im moć da izaberu nešto iako zapravo mi biramo, te im ovakvim izborima skrenuti pažnju i usmjeriti na ono što želimo)

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/?hl=it

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/?hl=it

Većina roditelja se žali na ista nepoželjna ponašanja: dijete staaalno nešto zapitkuje; dijete lako odustaje kada mu/joj nešto ne ide; kada dođe vrijeme spavanja (ili ujutro polaska u vrtić) pretvaraju se u male gremline koji ne žele obući pidžamu,oprati zube…

Evo prijedloga kako to “srediti”.

Kada dijete stalno zapitkuje dovede nas do ludila, jer 1001 “zašto/kako to/znaš li mama” nije lako slušati. Neka djeca zapitkuju jer su radoznala i stvarno žele znati više o tome što pitaju, dok druga djeca toliko zapitkuju jer žele pažnju roditelja, žele komunicirati jer se tako osjećaju voljeno/prihvaćeno. Kako bilo, najgori odgovori su (a koje mi često dajemo) “Joj pusti me na miru. Ajde malo nemoj pričati. Zašto postavljaš toliko pitanja? Ne znam. Imam posla, ne mogu sada.” Najidealnije je dati im odgovore, istraživati sa djetetom. Kada stvarno više nemate volje/živaca/vremena recite kratko: “Znam da te to baš jako zanima, ali ja stvarno ne znam odgovor. Malo ću istražiti pa ću ti sutra/kasnije/drugi put odgovoriti.”

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/

Vaše dijete lako odustaje kada mu/joj nešto ne ide? Moje dijete odustaje prije nego li uopće pokuša. On često odmah na početku kaže: “Ja to ne mogu”. Većinom iza toga odgovora stoji strah od neuspjeha.

-U parku se neće penjati na visoku penjalicu jer ga je strah da će pasti i zato ne želi niti pokušati. Tada mu kažem kako se meni čini da se boji da će pasti, ali ja sam tu i biti ću uz njega i paziti da se ne ozlijedi.

-Nakon treninga mi je rekao kako neke vježbe nije radio jer nije želio. Tada ga pitam jel stvarno nije želio ili misli da nije dovoljno dobar i da ne zna to nešto raditi. Najčešće je problem ovo drugo. U tom slučaju mu kažem kako znam da se boji da neće uspjeti (priznavanje emocija je bitno!) ali to su vježbe koje se moraju puno puno vježbati kako bi ih naučio i bio dobar u njima; tako i kada je bio mali nije znao hodati pa je jako puno vježbao i sada može i trčati a ne samo hodati; nije znao slova pisati pa što ih više piše sve je bolji u pisanju – samo je bitno vježbati.

-U vrtiću ne želi igrati igru “Glazbeni kipovi” jer nije dobar kip (doslovno tako mi je rekao). Onda sam mu dala prijedlog kako da bude dobar kip i nakon toga obožava tu igru.

-Ako ispunjava radne liste neke zadatke preskoči jer “on to ne zna”. Moj odgovor je : ”znam da ti se čini da ne znaš, ali ispunjavao si već teške zadatke i uspio si. “ Ako je zadatak složeniji pomognem mu tako da mu ga rastavim na korake – što da napravi prvo, drugo, treće…(pazeći pritom da mu ne dajem rješenje).

I za kraj mali gremlini. Ovo je nešto što nam predstavlja veliki problem u zadnje vrijeme, a nakon radionice, primjenjivanjem ovih koraka, vidim pomak u ponašanju. “Molim te, operi zube” i “Molim te, obuci se” su rečenice koje ujutro i navečer izgovorim bezbroj puta, a nakon tih bezbroj puta kažem “Zvučim kao pokvarena gramofonska ploča” i sjetim se kada je to moja mama meni i braći govorila i sada vidim kako joj je bilo.

Nakon radionice primjenjujem ovo, i kako sam rekla, vidim napredak:

Ukoliko više od 2 puta ponovim što mora napraviti, kažem: “Znam da sada ne želiš prati zube niti se odjenuti, ali vrijeme je za spavanje/polazak u vrtić. Želiš li prvo oprati zube ili odjenuti se?” Ako ide na spavanje dodam: “Kad sve to napraviš možeš izabrati priče koje ćemo čitati za laku noć i izabrati hoćemo li čitati 2 ili 3.” Ako ide u vrtić: “Misliš li da ćemo danas sresti onaj stroj što čisti ulicu?” ili “Misliš li da su još radovi na onoj cesti?” (Bitno je naći nešto što ih zanima kako bi im skrenuli pažnju i potaknuli ih da se brže spreme jer žele to nešto vidjeti,p roći nekuda ili ako vam je vrtić u bizini, pitate želi li ići pješke ili biciklom/romobilom/nečim što će ih ubrzati😅)

Postoje dani kada ništa od ovoga “ne pali”, kada se osjećam kao propali slučaj majčinstva i odgoja. Srećom tih je dana sve manje, a ja se sve više trudim i radim i na sebi kako bih bila najbolja mama mojoj djeci. Ako imate problema i ne znate kako postupiti nemojte se bojati zatražiti pomoć, pa psiholozi u vrtićima i školama služe i za savjetovanje roditelja. Jer koliko god knjiga pročitali svako dijete je individualno i ponekad nam treba stručni savjet.

https://www.instagram.com/p/BuBXlpzHMv6Y1Orxc46ztlaoJlvcfWVFLTmsPg0/

ANA

Zovem se Ana Babić. Mrzim svoje ime i prezime jer nas ima previse i stalno misle da sam netko drugi. Imam (skoro) 32 godine. Žena, majka, fotograf. Odustala od fakulteta i hobi pretvorila u posao br.2 (prvi je tajnica u IT firmi). Zbog dva posla, muža, dijete (drugo stiže za koji tjedan) život mi je stalno u 5.brzini. Ig profil otvorila zbog posla, ali se nekako tijekom vremena pretvorio u privatni. Uživam upoznavati nove ljude, posebno mame.-.dijeliti s drugima dio mog života kroz fotografije; divne i one manje divne strane majčinstva. Vjerujem da će se mnoge poistovjetiti sa mnom, jer ni ig život nije uvijek savršen, ali zato sam i ja supermama.

Instagram: @ana_in_mamaland