Fizioterapeutkinja Lea Matanić iz Panta Rei mjesta za opuštanje i terapiju vjeruje da su tijelo, emocije i iskustva koja proživljavamo puno povezaniji nego što mislimo. U svom radu susreće se s trudnicama, mamama, bebama i djecom, a kroz Emmett i Bowen tehnike pomaže im da ponovno pronađu ravnotežu. S njom smo razgovarali o postpartumu, ožiljcima nakon poroda, roditeljskom pritisku, preopterećenosti informacijama i jednoj važnoj stvari koju mame često zaboravljaju – da i one trebaju brigu.
Postoji li mjesto na kojem već samim ulaskom osjetimo da možemo malo usporiti, udahnuti i napokon odložiti sve ono što nosimo sa sobom? Upravo je takvu atmosferu Lea željela stvoriti u Panta Rei-u, prostoru koji nije klasična ordinacija, već kućica u šumi, okružena prirodom i tišinom, u Adamovcu nedaleko od Zagreba, daleko od gradske buke i užurbanosti.
U njezinu radu posebno mjesto zauzimaju žene, majke i bebe, a iskustvo joj je pokazalo koliko su njihova tijela i emocije međusobno povezani. Razgovarali smo o tegobama koje žene često prihvaćaju kao normalan dio majčinstva, o ožiljcima o kojima se premalo govori, ali i o tome zašto briga o sebi ne mora značiti odlazak na vikend bez djece ili nekoliko sati u spa centru. Ponekad je to puno jednostavnije.
Od želje da pomaže ljudima do rada s mamama i bebama
Lea priznaje da će svoju priču započeti pomalo očekivano – rečenicom da je oduvijek voljela pomagati ljudima. Upravo ju je ta želja prvotno usmjerila prema medicini, koju ipak nije uspjela upisati. Budući da ju je zanimala sportska medicina, fizioterapija se pokazala kao najsrodniji izbor.
Iako je u početku bila usmjerena prema fizioterapiji u sportu, tijekom godina otkrivala je koliko je mogućnosti u drugim granama ove struke. Radila je s ortopedskim, reumatološkim i neurološkim pacijentima, a put ju je naposljetku odveo i na odjel neonatologije. Upravo se ondje prvi put susrela s radom s bebama i majkama.
„Tamo sam osjetila moć i ljubav tih malih bića koju pokušavam shvatiti i danas”, kaže Lea.
Kućica u šumi kao mjesto na kojem mame mogu odahnuti
Panta Rei nije zamišljen kao još jedna ordinacija u kojoj ćemo doći, odraditi tretman i nastaviti dalje sa svakodnevnim obavezama. Lea je željela stvoriti prostor koji će ljudima pružiti odmak od gužve, užurbanosti, betona i svakodnevne stimulacije.
Vjeruje da nam je svima potreban povratak prirodnom okruženju – šumi, prirodi i tišini. Upravo zato željela je da u Panta Reiju bude što manje podražaja, kako bi se ljudi već samim dolaskom osjećali opuštenije.
View this post on Instagram
Čini joj se da je u tome uspjela. Posebno joj je zanimljivo promatrati djecu stariju od godinu i pol koja prostor istražuju s velikom znatiželjom. Gledaju oko sebe, proučavaju i vidljivo im je ugodno.
No, postoje i trenuci koji su je posebno dirnuli. Neke su žene, kaže, znale zaplakati već na samom ulazu.
„Mislim da to ima veze s odmakom koji su napravile od svojih problema i obitelji i s time da su došle negdje gdje će biti saslušane.”
Ponekad nam, čini se, nije potrebno puno. Samo prostor u kojem ne moramo ništa dokazivati i netko tko će nas saslušati.
Emmett i Bowen tehnike: zašto tretman ne mora boljeti da bi imao učinak?
Lea u svom radu primjenjuje Emmett i Bowen tehnike, a prvo što želi razjasniti jest da je riječ o australskim, a ne kineskim tehnikama, kako je ljudi često znaju pitati.
Riječ je o dvjema različitim tehnikama, koje su razvila dva različita muškarca, a mogu se i međusobno kombinirati. Temelje se na posebnim mjestima i točkama na tijelu na kojima se izvodi određeni pritisak ili pokret. Na taj se način, objašnjava Lea, aktiviraju određene točke koje potiču tijelo na rad i promjene.
Pritom se ne promatra samo dio tijela koji boli, već tijelo u cjelini. Ako netko, primjerice, ima bolove u donjem dijelu leđa, tretman neće biti usmjeren isključivo na taj dio. Cilj je sagledati cijelo tijelo i pokušati pronaći uzrok tegoba.
Zanimljivo je da ljudima koji su navikli na snažnije pritiske, sportske masaže, ultrazvuk i elektroterapiju ovakav pristup u početku može djelovati kao da se gotovo ništa ne događa.
„Ljudi su navikli na ono ‘no pain, no gain’, pa im ovo izgleda kao da ja ne radim ništa. Onda ustanu sa stola, počnu osjećati trnce, smanjenje bolova ili olakšanje i shvate da smo stvarno nešto napravili i tim laganim, ali specifičnim pritiskom”, objašnjava.
Ne dolaze samo zbog bolova: što sve može biti razlog za tretman?
Ove su tehnike, prema Leinu iskustvu, namijenjene svim dobnim skupinama i imaju širok spektar primjene. Najčešće joj dolaze ljudi s bolovima u određenom dijelu tijela, osobito u vratnoj ili lumbalnoj kralježnici, no bol nije jedini simptom zbog kojeg traže pomoć.
Susreće se i s osobama koje imaju probleme s crijevima, sinusima, alergijama, kroničnim bolestima ili posljedicama moždanog udara. Spominje i rad s onkološkim bolesnicima, kod kojih se ovim tehnikama nastoji smanjiti nuspojave kemoterapije.
Cilj je, objašnjava, dovesti tijelo u ravnotežu, a u radu se djeluje na središnji živčani sustav i fasciju, koji su prisutni u cijelom tijelu.
Kada je riječ o najmlađima, roditelji najčešće dolaze s bebama zbog grčeva. To je ujedno i jedan od najčešćih razloga zbog kojih Lea radi tretmane bebama.
No, postoji nešto što posebno naglašava: mamama uvijek predloži da i same dođu na tretman kao podršku u postpartumu, odnosno u razdoblju oporavka nakon poroda, kada se tijelo prilagođava velikim promjenama, uključujući hormonalne promjene i oporavak maternice.
Primijetila je da je tada i učinak tretmana na bebu bolji jer se i mama osjeća bolje.
Zašto se neke žene rasplaču tijekom tretmana?
Lea smatra da su tjelesno i emocionalno iskustvo duboko povezani. „Sve je povezano. Sve što doživimo utječe na nas, na tjelesnoj, emocionalnoj, duhovnoj i energetskoj razini.”
Smatra da tijelo pamti ono što smo proživjeli i način na koji smo na određene situacije reagirali. Emocije kroz koje nismo prošli ili koje smo potisnuli, prema njezinu iskustvu, mogu ostati negdje u tijelu „zaključane”.
Kada se opusti mišić koji je na staničnoj razini zapamtio određeni događaj, moguće je da se pojavi i emocionalna reakcija. Ljudi tada počnu plakati, a ponekad im nije jasno ni zašto ni otkud suze. Neki se prisjete teškog trenutka i ponovno ga prožive.
Lea smatra da smo puno više od nakupine stanica, tkiva i organa te da se na bolest ne bi trebalo gledati isključivo kroz fizičku razinu.
„Kada dođe bolest, uvijek nam se pokušava objasniti samo na toj fizičkoj razini zašto je do nje došlo. Treba gledati malo dublje od toga”, kaže.
Inkontinencija i ožiljak od carskog reza: tegobe koje ne bismo trebale prihvaćati kao normalne
Trudnoća, porod i oporavak nakon poroda velike su promjene za žensko tijelo. Ipak, postoje tegobe koje žene često prihvaćaju kao normalan dio majčinstva ili starenja, iako za njih postoji mogućnost pomoći.
Jedna od njih je inkontinencija, odnosno nekontrolirano otjecanje mokraće ili stolice. Lea kaže kako je to simptom o kojem žene najrjeđe govore. Često ih je sram, a ponekad ga jednostavno zaborave spomenuti.
Inkontinencija se može pojaviti nakon poroda, ali je česta i kod žena starijih od 50 godina. Pritom može biti povezana i s načinom poroda ili epiziotomijom koja je napravljena prije dvadeset ili trideset godina.
Problem je u tome što se takvo stanje često prihvaća kao nešto normalno i nepromjenjivo.
„A itekako se može pomoći”, naglašava Lea.
Bilo da je riječ o urinarnoj ili fekalnoj inkontinenciji, ona može značajno utjecati na kvalitetu života. Upravo zato smatra da je važno o njoj otvoreno razgovarati i potražiti stručnu pomoć.
Drugi problem koji posebno ističe jest ožiljak od carskog reza.
Iako se o ovoj temi danas govori više nego prije i žene su sve upućenije u to kome se mogu obratiti, često im nakon poroda nitko ne kaže da bi se o ožiljku trebale brinuti i nakon što rana zacijeli.
Prođu godine, žena zaboravi na ožiljak i više ga ne smatra važnim. U međuvremenu može imati bolove u kralježnici, vježbati, odlaziti na fizikalne terapije, ali poboljšanja nema.
Lea upozorava da upravo ožiljak ponekad može biti jedan od čimbenika koji pridonose problemu.
„Tkivo je promijenjeno, fascija je promijenjena, živčani sustav ne šalje iste signale, osjet na tom dijelu je drugačiji, sve je drugačije. Zato tom ožiljku treba dati pažnju.”
Dodaje da je kod svih ožiljaka, a posebno onih nakon carskog reza, važno uzeti u obzir i emocije koje stoje iza njih. Važno je kako se mama osjeća kada dotakne ožiljak i što proživljava kada govori o svom porodu.
Ožiljak nije samo fizički trag poroda
Kada radi s ožiljcima, Lea posebno pazi na to da žena sama bude spremna na dodir. Prije nego što započne tretman, svakoj mami kaže da prvo ona sama mora moći dotaknuti svoj ožiljak, a tek onda će to učiniti Lea.
Riječ je o osjetljivom području kojem pristupa s posebnom pažnjom.
„Radim na ožiljku tek kada dobijem dozvolu od osobe čiji je ožiljak i čije je tijelo.”
Kod ožiljka od epiziotomije, odnosno reza međice koji se može napraviti tijekom poroda, ženama pokazuje i objašnjava kako ga mogu same opustiti.
Razlog zbog kojeg ožiljke ne bi trebalo zanemarivati jest i njihov mogući utjecaj na okolna tkiva. Ožiljak može povlačiti fasciju i utjecati na mobilnost kukova, pojavu boli u koljenu i druge tegobe.
Zato briga o ožiljku ne bi trebala završiti trenutkom kada rana zacijeli.
View this post on Instagram
Roditelji su danas zatrpani savjetima. A što ako nam zapravo treba manje informacija?
Lea primjećuje da su roditelji danas često rastrgani između ogromne količine informacija i savjeta koje svakodnevno dobivaju. Posebno je to izraženo nakon rođenja djeteta, kada se život promijeni gotovo preko noći.
Pokušava dočarati koliko je tada živčani sustav roditelja već opterećen: žena je rodila, hormoni se mijenjaju, tu su dojenje, krvarenje, bolovi, neispavanost, nervoza, bebin plač i osjećaj da ne zna što se događa ni kako pomoći vlastitom djetetu. Ni tata ponekad ne zna kako pomoći. Umjesto zajedničkog spavanja, roditelji sada spavaju s bebom, a svakodnevica se promijenila za 180 stupnjeva.
I onda, kada mama napokon dobije pet minuta za sebe, posegne za mobitelom.
Otvori Instagram i počnu iskakati savjeti o tome što bi trebala napraviti, što radi pogrešno, kako bi trebala brinuti o bebi, ali i kako ne bi smjela zaboraviti na sebe.
„Tvoj živčani sustav je u kaotičnom stanju. I tako u krug. Kako onda ta cijela obitelj može biti dobro?”, pita se Lea.
Upravo zato smatra da je prvi korak pomoći roditeljima da se zaustave i ponovno dođu do malo mira. U svom radu nastoji im Emmett ili Bowen tretmanom pomoći da se opuste, udahnu i shvate da smiju stati.
Objašnjava kako je teško racionalno razmišljati kada je živčani sustav u kaotičnom stanju.
“Tek kada se malo umirimo, možemo jasnije sagledati situaciju i razlučiti što je zaista važno, a što nije.”, ističe.
Nakon toga s roditeljima prolazi konkretne činjenice: kako je beba, doji li, napreduje li, spava li, kaka li i muči li je nešto.
Ako su mišići napeti, pokušavaju ih opustiti. Ako beba ima poteškoća s pražnjenjem crijeva, nastoje potaknuti njihov rad. Ako postoje problemi s dojenjem, savjetuje kontaktiranje savjetnice za dojenje.
View this post on Instagram
Važno joj je da roditelji nauče slušati sebe, svoju intuiciju i napraviti ono što mogu, ali i prepoznati kada je potrebno potražiti pomoć.
Posebno želi skinuti pritisak s roditelja koji se osjećaju loše jer njihova beba ne ide na grupne vježbice ili plivanje, jer je nisu svaki put podigli na određeni način ili zato što još ne puže.
„Preveliki je pritisak na roditelje. Toliko je informacija vezanih za djecu danas i svatko ima svoje mišljenje o tome kako bi ti kao roditelj nešto trebao napraviti. Mislim da bi najpametnije bilo odmaknuti se od svih tih savjeta maksimalno koliko možemo.”
Mama i beba povezane su puno više nego što mislimo
Lea u svom radu često govori o povezanosti majke i djeteta, a iskustvo joj je pokazalo koliko ta veza može biti snažna.
Podsjeća da se bebini organi i cijeli sustav razvijaju dok je dijete još u majčinu tijelu. Tijekom devet mjeseci majka i beba dijele hranu, emocije i događaje. Doslovno su dva tijela unutar jednog tijela.
No, nakon rođenja često se počinjemo ponašati kao da je ta povezanost nestala. Lea smatra da ona i dalje postoji, posebno tijekom prvih nekoliko mjeseci djetetova života.
Spominje i informaciju koju je negdje pročitala – da bebine stanice zauvijek ostaju u majci. Vjeruje da je to točno, a u svom radu primjećuje da se promjene koje nastaju tijekom tretmana majke često odražavaju i na bebi.
„Živčani sustavi kao da su u korelaciji, povezani. Beba osjeti mamu i mama bebu. To je predivno za vidjeti.”
Upravo zato često ponavlja rečenicu: „Kada je mama dobro, i beba je dobro.”
Ali vrijedi i obrnuto. Kada beba nije dobro, ni mama ne može biti dobro. Riječ je o povezanom krugu u kojem jedno utječe na drugo.
Jedna ju je mama jednom prilikom pitala do kada ta povezanost traje. Lea na to odgovara i osobnim iskustvom. Prisjeća se situacije u kojoj je njezina mama osjećala istu bol koju je osjećala i ona, iako za to nije postojao fizički razlog. „Ja imam 32 godine. Tako da vjerujem da traje zauvijek”., nadodaje.
Briga o sebi nije sebičnost. I ne mora biti velika i grandiozna
Na svom profilu Lea često govori i o mentalnom aspektu majčinstva, posebno o tome koliko su žene naučene ignorirati vlastite potrebe i nastaviti dalje čak i kada im tijelo jasno govori da su umorne, iscrpljene ili da nešto nije u redu.
Kada govorimo o brizi o sebi, ponovno se vraća rečenici da su mama i beba povezane. Ako nekim mamama to nije dovoljna motivacija da se pobrinu za sebe, možda će im upravo njihova djeca biti dodatni poticaj.
Ipak, smatra da je odgovor na pitanje kako naučiti brinuti o sebi bez osjećaja krivnje puno dublji.
Za nju je to cjeloživotno učenje – učenje o sebi, vlastitim potrebama i razlozima zbog kojih osjećamo krivnju.
Pita se tko nas je naučio da je loše brinuti o sebi i što uopće znači briga o sebi. Jer ona je puno više od jednostavne rečenice koju često čujemo: „Moraš misliti na sebe.”
Netko će brigu o sebi povezati s treningom, odlaskom na vikend bez obitelji ili nekim velikim osobnim ritualom. No, Lea smatra da ona može biti i nešto sasvim drugo. Ponekad je to sposobnost da kažemo NE ljudima koje ne želimo u svojoj blizini.
Ponekad je to kupiti si kolač koji nam se baš tog dana jede. A ponekad oprati zavjese kako bi nam zamirisale svaki put kada prođemo pokraj njih i učinile nas sretnima.
„Zašto sve mora biti veliko i grandiozno, a život nam se sastoji od sitnica? Ne moram napraviti veliku stvar da bih bila sretna”, kaže.
View this post on Instagram
Smatra da se osjećaj krivnje zbog vlastitih potreba često prenosi generacijama. Naše bake i prabake naučile su ignorirati vlastite probleme, trpjeti i stavljati sebe na posljednje mjesto jer nisu znale za drugačije.
Danas živimo potpuno drugačije živote. U nekim stvarima bolje, u nekima možda lošije. No, ono što nam, smatra Lea, posebno nedostaje jesu iskreni razgovori o osjećajima, stvarnim potrebama i željama. Nedostaje nam ljudski kontakt i prostor u kojem možemo biti ono što jesmo, bez glume i skrivanja.
Iako smo virtualno povezani više nego ikada, pravih druženja često nam nedostaje.
„Razgovor s prijateljicom, mamom, osobom koja te sluša i razumije prva je terapija”, kaže Lea.
Na kraju, podsjeća nas na još nešto što bismo kao roditelji trebali češće ponavljati sami sebi: nismo bezgrešni, ne moramo znati sve odgovore odmah i sasvim je u redu ako ih ponekad uopće nemamo.
„Previše je tereta na tim leđima. Ne trebamo ga mi same sebi dodavati.”
Više o radu Lee i tretmanima koje provodi u Panta Rei-u, možete saznati na njezinu Instagram profilu @kucica_pantarei