Skoro duge dvije godine nisam mirno spavala. U mojoj podsvijesti je stalno bila misao da aneurizma može puknuti, a da ću ja odmah umrijeti ili imati posljedice na mozgu. Ja sam s tom činjenicom živjela. Iskreno, nekada jako teško. Nekada sam, od silnih obaveza oko troje djece, na trenutke zaboravljala na sve to, ali je uvijek taj strah bio prisutan. Koliko sam se puta upitala :” Što ako aneurizma pukne, a ja sama s dječicom?” Moj život je bio strepnja od smrti skoro svaki dan. U tom periodu iznijela sam savršenu trudnoću i rodila savršenu kćerku – moju Doriu. Pola godine poslije, točnije za moj dvadeset deveti rođendan, počela je terapija lijekovima kao priprema za operaciju. Lijekove nikada ne pijem, ne volim ih, ali ovaj put nisam imala izbora. Znala…
moj novi život s aneurizmom
“Majo, oprosti ne čujem te i ne osjećam se dobro.” To su bile moje riječi koje sam izgovorila mojoj prijateljici prije strašne vrtoglavice i gubitka svijesti. Sljedeće čega se sjećam je ispitivanje moga muža od strane doktora koji je došao s hitnom pomoći. Probala sam im odgovoriti na sva pitanja i molila ih da mi ne diraju glavu. Nakon nekoliko pregleda u bolnici i par infuzija dobila sam obični nalaz s natpisom vertigo, odnosno vrtoglavica. Nakon par dana opet se ponovila užasna glavobolja koja me doslovno paralizirala za krevet. To je bio znak za mene da stvarno nešto nije u redu. Zamolila sam supruga da odvede djecu te ugasi svijetla i da me malo ostave nasamo. Slijedile su pogrešne dijagnoze i sindromi. Na savjet doktora i moju inicijativu uradili smo…