Peglam apsolutno sve njezine pidžame, spremam donji veš, kozmetiku i plačem najtužnije ikada. Te ogromne, teške, bolne suze padaju niz moje lice. Plačem od straha koji je ušao u mene. Bojim se svega. Bojim se jer ne znam što je to dijabetes, bojim se jer ne znam hoće li i kako će moja Gita živjeti s njim. Gledam ju, razigrano i veselo trči po sobi i nikako si ne mogu pojmiti da baš ta, toliko vesela i razigrana djevojčica ima dijabetes. I dok zadnje stvari spremam u torbu i dajem suprugu upute, jer sam svjesna da ćemo jedno vrijeme biti u bolnici, on me u svom tom bunilu gleda i tvrdi da ona nema dijabetes. Da je šećer povišen zbog Jaffa keksa koji je pojela večer prije. Nakon što smo…
