Autor: Ivona Grbešić

Zadnji put kad sam pisala o sistemu za djecu s poteškoćama u Lijepoj našoj je bilo prošle godine u rujnu kad sam se našla pred zidom i kad smo trebali krenuti u vrtić, a nije bilo asistenata. Onda kad sam pisala o inkluzivnom društvu. Svjesna da moram krenuti u borbu, svjesna da ne smijem šutjeti, izborili smo se. Koliko me god iscrpilo, bacalo u očaj, koliko sam se isplakala, nije mi žao. Dobili smo tu bitku i ponosna sam, jer su moja djeca uključena u sustav kao i sva ostala djeca i dio su jedne zajednice. Međutim, ovih dana ne mogu izbjeći sve ove emocije koje su se naslagale, a koje prolaze moji roditelji suborci, možda one iste bitke koje nas ponovo čekaju. A opet sve zbog naše države i…

Kako reagirati na novonastale situacije? Kako odgovoriti na pitanja usputnih prolaznika? Zašto on skače, zašto ne odgovara na pitanje? U prvom periodu, a to je onaj prihvaćanja dijagnoze autizma i traženja načina kako funkcionirati, u vrijeme dok sam se gubila i borila sa svojom glavom, ni sama nisam znala reagirati na ljude i takve susrete. Od slučajnih susreta na autobusnim stanicama, i kad bi netko uputio kakvo pitanje, svaki put bi mi se smučilo. I samo sam htjela čim prije maknuti se da ne moramo ništa govoriti i objašnjavati. Ponekad bih odgovorila objašnjavajući da je neverbalan i da ima autizam. Ponekad bih samo šutjela. Ali taj osjećaj je bio užasan. S vremenom sam naučila. Nedavno sam s Tinom čekala bus za vrtić. Prišla nam je jedna gospođa i obratila mu…

I ne mogu, a da se ne osvrnem na događanja koja su se zbila u zadnjih deset dana. S današnjim danom koji nam je bio divan. Pun svih tih emocija, što smijeha, sreće, nestrpljenja… Odradili smo prvi dan škole i prvi dan vrtića sa asistentima. Ono što je prethodilo ovom danu je bilo manje lijepo jer naravno da je sustav Lijepe naše ponovno zakazao po tko zna koji put. I istina je da smo trebali krenuti u vrtić kao i sva ostala djeca, ali eto nisu se mogli naći asistenti jer fali kadra. I nije tajna da nam sustav prosvjete i obrazovanja zakaže baš na onima najranjivijima i nemoćnima – djeci s posebnim potrebama. I da onaj tko je pisao i donosio te zakone te ih još uvijek donosi ne…

Kad te život stavi pred gotov čin, ili ćeš se povući ili krenuti i boriti se? Ovo je naša priča, početak novog života, početak nove borbe. Ovdje nema predaje, nema posustajanja. Jer ne možeš i ne smiješ. Jer ti si ta zvijezda vodilja njima, tako malima, a tako posebnima. Ti si ta stijena na kojoj sve počiva, od koje sve kreće. Ti si alfa i omega! Da krenem s tim da je uvijek postojao taj neki strah, prisutan. Od trudnoće kad sam ih gubila dva puta, oni se nisu dali, ja ih nisam dala i Bog mi ih je poklonio. Na momente je znao nestati taj strah, ali se vratio. Negdje iza druge godine života Tino je počeo biti odsutan, bio je u svom svijetu. Nije koristio maštu za igru,…