nisam nesretna, samo nisam sretna

Ne sjetim se često prošlih života. Onih prije djece. Jer mi se čine tako dalekima kao da ih je netko drugi živio, a ja ih mogu gledati kao premotani film. Možda to stvarno nisam bila ja. Sve mi je u tom filmu strano, sama za sebe titlove tražim. Ali sjetim se jedne priče. U tom trenu frustrirajuće, kasnije malo bolne, a sada poučne. Prekidali smo jednu vezu, dugu, predugu. Davno gotovu. U nekom od zadnjih dana ja sam krenula prema autu. Izbila je svađa, evo ne sjećam se oko čega. U toj fazi je dosta malo da rečenice počnu završavati uskličnicima. “Pa kaj ti je? Kaj si tak nesretna?”, pita me derući se preko dvorišta. “Nisam nesretna. Samo nisam sretna.”, odgovorim ne shvaćajući što sam zapravo rekla. Ta rečenica zvuči…