„Najteži teret nas lomi, posrćemo pod njim, potiskuje nas prema zemlji, ali u ljubavnoj poeziji svih vremena žena čezne za tim da bude pritisnuta težinom muškog tijela.” Ova me rečenica proganja od srednje škole, kada sam uživljena u sve, a osobito ženske, likove Kunderinih romana proučavala odnose koji su tada vjerojatno trebali biti preteški za mene. Pronalazila sam u njihovim pričama priče naših majki, baki, sestara, susjeda i tetaka. Uzimala sam osobine dijametralno suprotnih i sukobljenih žena pa ih lijepila za sebe u nekim tamo izmišljenim scenarijima od kojih sam bila godinama daleko. No bez obzira na moja maštanja i unutrašnje igrokaze, teške i snažne riječi kojima je bojao žene koje bez muškarca nisu mogle nigdje i ništa na mene su ostavile velik utisak. Što zbog samih scenarija unutar knjige,…