Još dan danas moja mama usred obiteljskog ručka zna ispričati neku anegdotu vezanu uz bisere moje braće i mene. Ima tu svega, od zaista neugodnih situacija kad smo izlanuli i kako se kaže, ostali živi do zaista smiješnih. Djeca su oduvijek bila i ostala čudo upakirano u iskrenost, neiskvarenost i čistinu duše. I mislim da to što izađe iz dječjih ustiju ne može niti najbolji scenarist filma zamisliti. Jako mi se sviđa ta neka lakoća njihove interpretacije i poimanja društva, stvari, međuljudskih odnosa. Znaju iznenaditi na način da i ti sam pogledaš na neke stvari drugačije ili ih sagledaš iz sasvim nove perspektive. Na moju sreću, moji roditelji nisu zapisali sve moje bisere nego su ostali zapisani u njihovim sjećanjima, kao i sjećanjima moje braće. Pa bar ne postoje materijalni dokazi….
