Nedavno sam razmišljala o tome koliko smo, otkad je svijeta i vijeka, na samom početku života zapravo potpuno bespomoćni. Kad se rodimo, ne možemo ništa sami i naš život uvelike ovisi o jednoj jedinoj stvari: da nas naš primarni skrbnik, a najčešće je to majka, voli dovoljno da je spremna gotovo sve podrediti zadovoljavanju naših potreba. Čovjek tako na svom početku nije biće autonomije, nego potpune ovisnosti o drugome i upravo tu, u toj neizbježnoj upućenosti na drugog, počinje majčinstvo kao svakodnevna spremnost da se bude “tu” za nekoga. Dok sam o tome razmišljala, podsjetila sam se na vrijeme studija filozofije i sjetila se pojma za koji sam tada prvi put čula, a koji bih danas iz majčinske perspektive, bez puno zadrške povezala upravo s njim. Riječ je o pojmu…
