Nedavno sam razmišljala o tome koliko smo, otkad je svijeta i vijeka, na samom početku života zapravo potpuno bespomoćni. Kad se rodimo, ne možemo ništa sami i naš život uvelike ovisi o jednoj jedinoj stvari: da nas naš primarni skrbnik, a najčešće je to majka, voli dovoljno da je spremna gotovo sve podrediti zadovoljavanju naših potreba. Čovjek tako na svom početku nije biće autonomije, nego potpune ovisnosti o drugome i upravo tu, u toj neizbježnoj upućenosti na drugog, počinje majčinstvo kao svakodnevna spremnost da se bude “tu” za nekoga.
Dok sam o tome razmišljala, podsjetila sam se na vrijeme studija filozofije i sjetila se pojma za koji sam tada prvi put čula, a koji bih danas iz majčinske perspektive, bez puno zadrške povezala upravo s njim. Riječ je o pojmu amor benevolentiae, odnosno dobrohotnoj ljubavi, ljubavi koja želi dobro drugome radi njega samoga. Ne zato što će joj biti uzvraćeno, ne zato što iz toga nešto dobiva, nego zato što prepoznaje vrijednost drugog kao takvog.
I doista, postoji li išta što tako jasno utjelovljuje ideju te ljubavi kao odnos majke i djeteta?
Dijete koje još ne može razumjeti, ne može uzvratiti, ne može ništa “dati nazad” i majka čija se ljubav očituje upravo u odricanju, stalnoj dostupnosti i neprestanom pomicanju vlastitih granica.
Od Tome Akvinskog pa sve do danas, dobrohotna ljubav često se opisuje kao ideal kojem čovjek teži. Jednako tako stoljećima prenosimo i mnijenje da što više dajemo, to više volimo, a nesebičnost se mjeri količinom žrtve, kao da je ljubav neka vrsta natjecanja u odricanju. No lako zaboravljamo nešto važno, a to je da ljubav, ako je tako shvaćena, može prestati biti slobodan čin i početi nalikovati beskonačnom odgovaranju na zahtjeve bez granica. Tu nastaje problem koji ne bismo trebali zanemariti.
Ako amor benevolentiae shvatimo dosljedno, onda to podrazumijeva jednu ključnu istinu, koja glasi da htjeti dobro drugome ne može značiti negirati vlastito dobro. U suprotnom, ljubav prestaje biti razumna i postaje oblik samoponištavanja. Dobrohotna ljubav nije bezgranično davanje sebe, niti slijepa žrtva, nego svjesna i slobodna briga kako za drugoga, tako i za sebe.
Dijete doista treba bezuvjetnu brigu, ali ne treba majku koja nestaje kao individua.
Dugoročno, dijete ne treba samo nekoga tko mu ispunjava potrebe, nego nekoga tko u odnosu ostaje cjelovita, stabilna osoba, jer upravo ga to uči da odnos ne znači gubitak sebe. I da, na početku, s novorođenčetom, sve to zvuči gotovo nemoguće, jer dani su intenzivni, noći još više… Ali onda jednom dođe tih tvojih „pet minuta“ i tada postaje važno ne zaboraviti na sebe. I sama sam na tom putu već pet godina. Promatram svoj život, svoje odnose, sve svoje ljubavi koje nosim u sebi i polako učim ustrajati u tome da i ljubav prema sebi bude jednako stvarna, jednako čvrsta i jednako važna.
Amor benevolentiae možda jest u temelju majčinske ljubavi, ali je istodobno i njezina granica, jer lako nas može odvesti u zamku ukoliko ne postavimo ključno pitanje: ako ljubav znači htjeti dobro drugome, uključuje li to i mene?
S jedne strane, majčinstvo doista traži ono što predstavlja ideju dobrohotne ljubavi, a to je voljeti nekoga radi njega samoga i htjeti mu dobro. Tu nema prostora za relativizaciju te činjenice. Ali s druge strane, društvo koje često interpretira kako bi majčinska ljubav trebala izgledati ide korak dalje i pretvara je u normu bez granica, to jest “dobra majka” je ona koja uvijek daje više, koja ne traži puno za sebe i u potpunosti je posvećena drugima.
Ja vjerujem da majčinstvo nije samo prostor ljubavi, nego i svojevrsna škola istine o ljubavi. A ta istina nije uvijek ugodna, jer ista ljubav koja nas čini sposobnima za najveće darivanje može nas, ako je u njenoj biti ne shvatimo, postupno dovesti do gubitka sebe.
