Jesen uvijek nekako dođe tiho. Zrak ujutro postane svježiji, a dani se polako skraćuju. Priroda usporava, mijenja boje i ritam, podsjeća nas da je vrijeme da i mi malo zastanemo. A onda pogledamo svoj kalendar i sve nam postane jasno – nema tu puno usporavanja. Vrtić, škola, aktivnosti, roditeljski sastanci, nove obaveze na poslu, nova organizacija dana. Jesen za nas mame često znači početak nove utrke. I dok priroda šapće „uspori“, naš raspored viče „požuri“. I tako se nađemo rastrgane između onoga što želimo i onoga što „moramo“. Trčimo, pokušavamo sve stići, a u tom trku često zaboravimo na sebe. Na male trenutke koji donose mir. Na to da je sasvim u redu ne stići sve, ne biti uvijek najbolja verzija sebe i ne imati savršeno isplaniran tjedan. Možda je…
