Sjedim u onih pet minuta tišine koje sam ukrala između dva svijeta. S jedne strane je moja sedmogodišnjakinja – mala žena s prohtjevima koji bi posramili i iskusnog diplomata. S druge strane je tromjesečni „šef“, bit će od šest-sedam kila koje diktira tempo mog dana i noći. Unatoč svemu, ja sam dobro. Zapravo, sretnija sam nego ikad. Ali nije uvijek bilo tako… Dugo sam vjerovala u tu mitološku, bezobrazno serviranu podvalu o ženi koja može sve. Onoj koja ne zna je l’ bi prvo do štednjaka, laptopa ili veš mašine dok je istovremeno “prisutna” kao žena i majka – što je valjda eufemizam za “pokušavam ne pasti u nesvijest” dok mi mozak radi na jedva 5% kapaciteta. Probala sam taj recept. Gorak je. A ja sam ipak više od onih…
