Slušam i čitam silne poruke iscrpljenih žena koje nam pišu. Gledam svoje prijateljice i slušam ih kako očima prepunih suza govore koliko su premorene. Neke ne govore, već guraju svom snagom, pritom prazneći svoje, već dobro istrošene baterije, jer ako stanu, moraju se suočiti s istinom – same su. Gledam i sebe među njima. Emocionalno iscrpljene, fizički istrošene, ali i dalje vučemo, dižemo, podupiremo, razumijemo, preispitujemo i neprestano sebe krivimo. „Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ „Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ Negdje sam pročitala kako se tu radi o osobama sklonim kontroliranju, kako je pisalo „ako sam ja za nešto kriva, onda ja to mogu i popraviti“. I onda…
