Slušam i čitam silne poruke iscrpljenih žena koje nam pišu. Gledam svoje prijateljice i slušam ih kako očima prepunih suza govore koliko su premorene. Neke ne govore, već guraju svom snagom, pritom prazneći svoje, već dobro istrošene baterije, jer ako stanu, moraju se suočiti s istinom – same su. Gledam i sebe među njima. Emocionalno iscrpljene, fizički istrošene, ali i dalje vučemo, dižemo, podupiremo, razumijemo, preispitujemo i neprestano sebe krivimo.
„Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“
„Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ Negdje sam pročitala kako se tu radi o osobama sklonim kontroliranju, kako je pisalo „ako sam ja za nešto kriva, onda ja to mogu i popraviti“. I onda ubacujemo u šestu brzinu i popravljamo, jer tu se osjećamo sigurno. Ali pritom izgorimo.
Međutim, usudila bih se reći kako ovdje više nije riječ o burnoutu. Mi pričamo o pošasti lifestylea i mindseta koji nalaže turbo tempo i apsolutno savršenstvo, pritom ne dajući nama, ženama, nimalo bolje uvjete od onih koje smo imale nekada. I dalje se dokazujemo u društvu, u parkiću, na poslu, pa onda to nosimo sa sobom kroz društvene mreže koje vrve savršenim i organiziranim obiteljskim i poslovnim životima i savjetima. I pritisak pomalo raste, puls se ubrzava, disanje je plitko i oblijeva nas hladan znoj. Međutim najbolniji dio i daleko najiscrpljujući je onaj kada se dokazujemo kod kuće. Jer fali podrške, fali suosjećanja i fali ravnopravnosti. Pa tu sigurnost, podršku i tapšaj po leđima tražimo negdje drugdje. Zašto je tomu tako? Zato jer se godinama prije uloga žene kod kuće uzimala zdravo za gotovo. Moje uloge i moje obaveze su se utrostručile, dok one mojeg partnera ostaju potpuno iste već stoljećima. A društvo, društvo nema problem s nesavršenim muževima i očevima, oni su takvi, a mama je mama, zar ne? Međutim, ne želim ovo pretvoriti u polarizirajuću prepirku dvaju spolova, jer zapravo nema veze s time, osim s činjenicom da smo najčešće mi žene same sebi nametnule, transgeneracijskim prijenosima, uloge koje moramo savršeno obavljati samom činjenicom jer smo mame.
kada si snažna žena, onda te okolina provocira vlastitom snagom”
Kada dotaknem dno, trebam ruke koje će me zagrliti i ohrabriti. Želim biti slaba i nemoćna i imati podršku, ali češće se suočim s onom “preosjetljiva si”, a ako kojim slučajem dobijem ono što mi treba, to tada odbijam jer prezirem biti slaba. Tu pak dolazi do izražaja ona moja verzija koja u svemu nježnom i ženstvenom vidi slabost, a to mi je patrijarhat donio. S druge strane, kada si snažna žena sklonija feminizmu, onda te okolina još i provocira vlastitom snagom, pa se često tako suočim s onim – ja sam mislio/mislila da ti ne treba nitko, da možeš sve sama. Zar to nisi htjela?
Začarani je to krug, biti svjesna svega, a vrtjeti se i tražiti izlaz bez navigacije.
faza bijesa
Od faze samosažaljevanja i samookrivljavanja prešla sam u fazu bijesa. Nisu meni za ovo krivi muškarci. Sama sam odabrala biti žrtva jer sam naučena da tako jedino vrijedim. Vrijedim ako se rastežem svim snagama na sve strane, vrijedim ako je svaki dan skuhan objed, vrijedim ako moja djeca imaju napisane zadaće i ispeglane majice, vrijedim ako u ponoć odvojim vrijeme za sebe, ali ne tako da se debljam gledajući Netflix (ne daj Bože), već bi bilo dobro da vježbam, ili da vježbam u jutro prije nego ostali ustanu, vrijedim ako sam tu za sve koji me trebaju, vrijedim ako sam dama, vrijedim ako se premorena igram s djecom na podu i ne dozvolim da igraju igrice. Vrijedim ako imam savršen brak, vrijedim ako je moj muž zadovoljan, vrijedim ako idemo na obiteljska putovanja, vrijedim ako mi je stan uredan i mirišljav, vrijedim ako pored svega toga briljiram na poslu, pa pored posla nekakav hobi, jer onda još vise vrijedim. Uz to dodaj i vrijeme koje provodim čitajući knjige o odgoju kako biti bolja mama i eventualno pokoju motivacijsku knjigu o radu na sebi i zaista možeš postati savršena. Pitam se, jesam li sretna s time?
Nisu meni muškarci za ovo krivi.
Ja sam ovo uvjetovano odabrala, svojim nesigurnostima, svojim slabostima koje mi je stvorilo ovo društvo i svojom, sasvim ljudskom potrebom, da me se pohvali. Kažem, začarani je ovo krug kada si svjestan toksičnosti vlastite okoline, ali i dalje umireš od straha jer sve drugačije od toga je nepoznato, a kako ću se snaći u nepoznatom? I još važnije, hoću li biti savršena u tome?
žena kao ljudsko biće
Pa ajmo ovako, ja sam prije svega ljudsko biće. Prepuno šarolikih emocija. Koje će puniti tuđe čaše ako se puni i moja čaša. Vrijedim i kada sam vikend provela u istoj majici i gaćama, u krevetu, uplakana, dok su djeca igrala igrice da ne gledaju moje slomove. A i ako su vidjeli moje slomove, učim ih tome da život nije samo sreća, već hrabrost suočiti se i s neugodnim emocijama. Zaslužujem vrijeme za sebe, bilo da se radi o kavi s prijateljicama, vježbanju ili pizzi pred TV-om. Zaslužujem da me se ne kritizira jer izgledam predobro ili presenzualno, pa mora da izazivam, kao što ne zaslužujem da me se kritizira ako sam u lošoj fazi s kilama viška, jer tada sam se zapustila. Zaslužujem dobar seks i multiple orgazme koje neću odglumiti kako se moj partner ne bi loše osjećao. Ne zaslužujem odrađivanje intimnih odnosa jer se to od mene očekuje. Zaslužujem da me se osvaja i čuje. Zaslužujem vrijeme za sebe. Zaslužujem slobodu izreći da mi je užasno teško biti majkom, bez nabijanja grižnje savjesti da sam nezahvalna jer su mi djeca zdrava. Zaslužujem reći da nisam dobro, bez straha da će to netko iskoristiti s lošim namjerama. Zaslužujem najbolje. Jer samo tako mogu najbolje dati svojoj djeci.
sebična ako nisi žrtva
Drage moje žene, same smo sebi natovarile ova sranja na leđa. Jer si sebična ako nisi žrtva. Jer si sebična ako ne smrdiš po dinstanom luku i kuhanoj juhi. I da se sada ne shvatimo krivo, postoje žene koje radosno odabiru ovaj smjer i pritom se ne osjećaju kao žrtve – to je predivno i upravo je to ono čemu i sama težim – da mogu stajati zadovoljno iza svoje odluke kakva god ona bila. I pritom biti sretna.
Zaslužujemo bolje. Daj si to je*eno ponavljajte svaki dan.
