Svi smo kao djeca vjerovali u zubić vilu, Djeda Božićnjaka, uskršnjeg zeku koji skriva jaja po dvorištu. Dugo smo bili uvjereni da postoje, bez imalo sumnje. A onda su nam, kad smo dovoljno narasli, ipak priznali istinu. Sjećam se tog osjećaja: zbunjenost, razočaranje, ali i jedno veliko pitanje – gdje je nestala čarolija? Danas, promatrajući novu generaciju djece, primjećujem nešto drugačije. Djeca vrlo rano shvate da ništa od toga nije “stvarno”. Znaju da su to mama, tata, bake i djedovi koji ostavljaju poklone i skrivaju jaja. I ne samo da shvate, nego to prihvate gotovo bez imalo emocije. Kada je u svijet mašte ušla stvarnost? I zašto? Prva stvar koja mi pada na pamet je tehnologija. Djeca su od najranije dobi izložena ogromnoj količini raznovrsnog sadržaja. Informacije su im dostupne…
tko ti je rekao da moraš sve sama?!
Slušam i čitam silne poruke iscrpljenih žena koje nam pišu. Gledam svoje prijateljice i slušam ih kako očima prepunih suza govore koliko su premorene. Neke ne govore, već guraju svom snagom, pritom prazneći svoje, već dobro istrošene baterije, jer ako stanu, moraju se suočiti s istinom – same su. Gledam i sebe među njima. Emocionalno iscrpljene, fizički istrošene, ali i dalje vučemo, dižemo, podupiremo, razumijemo, preispitujemo i neprestano sebe krivimo. „Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ „Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ Negdje sam pročitala kako se tu radi o osobama sklonim kontroliranju, kako je pisalo „ako sam ja za nešto kriva, onda ja to mogu i popraviti“. I onda…
