Dejtanje u 2025. vrlo je čudan pojam. Način na koji ljudi gledaju na ljubav ili nešto tomu slično uvelike se promijenio. Ponekad mislim da sam jedna stara romantična duša koja se teško snalazi. Uzmimo u obzir i to da sam rastavljena s dvoje djece. Da, netko bi rekao kako možeš to uopće izgovoriti, ali dobro znamo kako današnji muškarci moje generacije gledaju na to. Generacija Z, tu smo točno na rubu s generacijom prije, ali svjesna sam da su se pogledi na suživot promijenili. I sama sam vrlo slobodna i otvorena po pitanju odnosa, ali ne mogu baš na bilo što pristati. Čini mi se da je danas jedino bitno kako smo se obukli, koliko novaca zarađujemo i kakav je naš status u društvu. Svi bi nešto, a s druge…
trebamo li zaboraviti na sebe da bi bile dobre majke?
Mislila sam, štoviše, bila sam sigurna da ćemo do danas izaći iz „srednjovjekovnih“ okvira majčinstva i uloge žene u društvu. No, kako vrijeme prolazi ja sam u potpunosti sigurna da se nismo previše pomakli s mjesta. Ovdje ne govorim o muško-ženskim ulogama niti odnosu muškaraca i žena, već odnosu žena i žena. Jednostavno ne mogu shvatiti da su žene, koje su se i same ostvarile kao majke, koje su prošle sve kao i ja, toliko ogorčene i uskih vidika. Ne razumijem zašto se osuđuju majke koje uz djecu žele raditi na karijeri, žele se posvetiti stvarima koje samo njih vesele? Zašto moram u potpunosti izgubiti sebe i svoj identitet da bih se smatrala „dobrom majkom“? Na ovo razmišljanje me potaknuo komentar jedne žene kada sam spomenula da sam ponekad jako…
polazak u školu – jesmo li ikada stvarno spremni?
Kada sam rodila prvu kćer 2017., nisam ni slutila da će mi tih (skoro) 7 godina proći kao 7 dana. Od njezinih prvih koraka, riječi, vratolomija do školskog zvona koje samo što nije odzvonilo, po prvi puta. Nisam ni slutila koliki će to biti korak za nju, a kamoli za mene. Iako sve ide svojim tokom, upravo kako treba, za mene kao majku to je velika prekretnica. Koliko sam ponosna što moja mala djevojčica postaje „velika“, toliko me je i strah. Znam da ima puno roditelja koji se ovako osjećaju, ali dok nije red na nama samima, nismo svjesni emocija koje nas prožimaju. Hoće li uspjeti, hoće li se snaći, kakvo će biti društvo, učiteljice?! Sve su to brige koje su normalne za veliko i novo razdoblje u koje ulazimo…
što nakon razvoda?
Nakon 6 godina braka, dvoje male djece, sa svojih 25 godina ponovno sam sama. Sve što smo do sad stvarali, gradili skupa, sada moram ispočetka. Sama s dvoje malih kikića moram u novi svijet. Mislila sam da se to nikad neće dogoditi, da neću ostati sama. Međutim, život je odlučio da mora baš ovako. Prvo što želim istaknuti je da bez obzira na okolnosti, djecu, bolje je rastati se nego ostati u nezadovoljavajućem braku. Loš brak utječe na partnere, ali i na djecu. Ne činimo im ništa dobro ako ostanemo, a nezadovoljni smo. Naši osjećaji i naše ponašanje se uvelike odražava na njih. Ono drugo jednako bitno; nikom, ali baš nikom, nismo dužni objašnjavati razloge rastanka. Znamo da su svi u okolini jako znatiželjni, da to neki smatraju sramotom, ali…
mlada sam majka i postoji jedna stvar koja me muči
Zadnjih pet godina sam „stay at home“ mama. Osim što studiram, ostalo sam vrijeme posvećena odgoju djece. Kako su porasli, a u vrtić još ne idu, vrijeme provodimo po parkićima. Nekada mi odlazak u park stvara nervozu. Osjećam se odbačeno i imam osjećaj da me ostale majke ne shvaćaju ozbiljno. Iako imam tek 24, mislim da sam jednako dobra majka kao i one preko 35e. Jednako sam svjesno odlučila postati majka sa svojih 20, kao i neka druga poslije 30. Nikada nismo dovoljno spremni dok se napokon ne nađemo oči u oči s vlastitim djetetom, godine ovdje ne igraju veliku ulogu. Oduvijek volim djecu i znala sam da želim biti mlada majka. Jako dobro sam se pripremala i proučavala raznu literaturu, gledala druge majke iz svoje okoline, osim toga moja…
monogamija ili samo društveno prihvatljiva norma?
Nekoliko dana već razmišljam o ovom pitanju. Što mi ljudi zapravo želimo, kakvi smo u suštini? Toliko smo stvorili neke barikade i norme da se njih pokušavamo držati. Tko je postavio te norme? Tko odlučuje što je ispravno, a što ipak nije? Danas sve više ljudi ulazi u brakove, osniva obitelji, dok sa strane, u potpunom mraku od svijeta, imaju druge užitke kojima „ne mogu odoljeti“. Zašto se uopće uparujemo ako ne možemo obuzdati svoje prirodne nagone ili se samo izvlačimo na tu činjenicu? U trenutku sam svog života u kojem sam slobodna i ulazim u razne perspektive međuljudskih odnosa. Imala sam prilike upoznati ljude s raznim životnim pričama. Je li moguće voljeti neku osobu toliko da ju prihvaćamo sa svim njegovim/njezinim manama, da prihvaćamo čak i da bude s…