Nekoliko dana već razmišljam o ovom pitanju. Što mi ljudi zapravo želimo, kakvi smo u suštini? Toliko smo stvorili neke barikade i norme da se njih pokušavamo držati. Tko je postavio te norme? Tko odlučuje što je ispravno, a što ipak nije?
Danas sve više ljudi ulazi u brakove, osniva obitelji, dok sa strane, u potpunom mraku od svijeta, imaju druge užitke kojima „ne mogu odoljeti“. Zašto se uopće uparujemo ako ne možemo obuzdati svoje prirodne nagone ili se samo izvlačimo na tu činjenicu?
U trenutku sam svog života u kojem sam slobodna i ulazim u razne perspektive međuljudskih odnosa. Imala sam prilike upoznati ljude s raznim životnim pričama.
Je li moguće voljeti neku osobu toliko da ju prihvaćamo sa svim njegovim/njezinim manama, da prihvaćamo čak i da bude s drugim?
Osobno sam i sama sebe zatekla u vlastitom stavu. Naime, dovela sam se u situaciju da nisam ljuta ako moj partner ima nekoga usput. Ljudi na to odmah kažu: „Ma tu nema ljubavi“. Zašto? Što je ljubav ustvari? Mislim da niti jedna osoba nema pravo suditi o tuđim pogledima na ljubav, niti reći što je ono ispravno, a što nije. Svatko od nas ima svoj svijet i svoj način života koji je upravo za njega ispravan, i to je ono što je dovoljno. Ja ne trebam potvrdu okoline oko svojih odluka. Ono što je između dvoje ljudi nitko ne može niti ne mora shvatiti. Sve dok je njima dobro treba ih pustiti da žive.
Nije ljubav samo seks. Ljubav je prijateljstvo, povezanost, usklađenost mišljenja i načina života, osjećaj mira i sigurnosti.
Ako netko u vezi poželi biti sa nekim sa strane, ne smatram da on svoju primarnu osobu u vezi ne voli. Ono što ima sa strane, nabrzaka, to će često biti samo seks. Čista ljudska potreba, nagon. Zašto ne pustiti osobu da bude slobodna u svom prirodnom nagonu, ako već ima potrebu za time? Ako nekoga volim pustit ću ga i prihvatiti u njegovoj potpunosti.
Monogamna veza, veza između dvoje ljudi, je isključiva veza koju ljudi danas smatraju „normalnom“. U redu, normalnom za koga, ako je normalna tebi ne mora biti i nekom drugom. Jako me muči pitanje tko je postavio te norme i zašto smo ih objeručke prihvatili, ako ih se ne možemo držati?
Voljela bih da možemo izaći iz „kalupa straha“ i biti ono što jesmo, raditi što nas ispunjava, bez oblaka srama nad glavom. Život bez grižnje savjesti prema okolini. Da te netko, tko misli da ima na to pravo, gleda ispod oka, uperi prstom i kaže: „Ne, to nije ispravno“; i vrati nas nazad u kalup društva koje je „normalno“.
Foto: unsplash.com
