kratki vodič: kako dojiti, a ne izgubiti razum

dojiti bebu

Teško je, gotovo nemoguće.

Do jučer uvijek spi**ana i našminkana prezaposlena žena, danas u raskopčanoj spavaćici s mrljama mlijeka na grudima i zapetljane kose u repu, sjedim na rubu kreveta da ne probudim malenu i tipkam blog nakon više od mjesec dana.

Koji je ovo udarac na moje samopouzdanje. Kako sam ja samo ljubomorna kada moj muž ujutro odlazi na posao. Koliko danas cijenim male stvari kao što je popiti kavu u miru. No krenimo redom…dojenje alias kućni pritvor.

u potrazi za nekom novom ja – SUPERMAME

Kada smo došle kući, nakon dosta neuspješnog dojenja u bolnici, odlučila sam da ću dati sve od sebe da se to sisanje pokrene. Opcija B bila je izmuzavanje (koja mi se činila još težom). Prve dane Leona i ja smo gotovo 24h preležale na krevetu, bila je velika spavalica pa sam ju morala stalno buditi i to me užasno frustriralo. Mislila sam da sve radim krivo i da je beba gladna pa da zbog toga pada u san. Srećom je tu bio moj glas razuma (Ante) da me vrati u stvarnost kada bi odlepršala u svijet panične brige i straha. On je bio uvijek smireniji od mene, i nekako sam imala dojam da njemu, koji je otac, sve ide od ruke, a meni, koja sam majka i trebalo bi mi, po prirodi, ići sve od ruke, ništa ne ide onako kako sam zamišljala.

Prva dva tjedna Leoninog života bila su i dva najgora tjedna u mome životu. Da se razumijemo, bila sam ja presretna što nam je ona napokon došla, ali bilo je toliko teško da mi se sada čini pomalo i nestvarno.

Tko god kaže suprotno laže. Dojenje je tu još pomoglo da se osjećam k’o drek na suncu. Ima žena koje valjda, navodno, doje svaka 2 do 3 sata svoju bebu po pola sata, a beba u tom razmaku spava. Meni to zvuči kao urbana legenda jer ja takve sretnice upoznala nisam.

Naravno, ima i žena kao što sam ja i ima beba kao što je Leona. Leona sisa satima. ”Ne može ona tako mala satima sisati Elena, ona se igra s bradavicom.” Ne draga Rodina certificirana savjetnice, ona sisa. Očito sporo jede kao oni ljudi što žvaču komad hrane 30 puta prije nego što ga progutaju. Znam da sisa jer je budna, jer gleda ili mene ili ove roze pruge na zidu u sobi, jer guta, jer podriguje, bljuca i sere. Leona ima dana kada napuni 6 pelena, ali ne govancem veličine kovanice od 5 kn nego se ona lijepo ukaka do vrata. Osim što ona sisa satima, ona ne spava. Od velike spavalice u ona prva 2 tjedna postala je beba koja preko dana ne sklopi okice ni na 5 minuta. Ima ona i svoje dobre strane, plače samo kad je gladna ili kad joj se jako jako spava (npr. kad nije spavala od 6h ujutro do 2h u noći). Uzimajući u obzir da Leona sisa satima, dojenje u bilo kojoj pozi koja nije ležeća ne dolazi u obzir. I tako mi svoje dane provodimo na sisi s kratkim pauzama u kojima se mazimo ili igramo i onda opet ogladnimo. Vodimo mi nju i vani da se umori pa da lakše zaspe, ali to je kod nje sve nekako suprotno. Kao i kupanje. Druge bebe nakon kupanja spavaju. Ona jede.

Interesantno je da nije nimalo debela beba. U prvih mjesec dana dobila je nešto manje od kile što je onako, po školski. ”Pa eto, vidiš da ti beba ne sisa stalno Elena.” Ne draga Rodina certificirana savjetnice, sisa. Samo ima nekakve pauze u sredini valjda, ne znam… ali ne spava na sisi. Nije kao u prvim danima kada ju je trebalo buditi i poticati aktivno sisanje. Sada imam potrebu odvajati je sa sise da malo odmorim i da mi nadođe mlijeko. Long story short: teško je dojiti i biti ću iskrena, ne znam kako je napraviti bocu, ali izgleda mi puuuno lakše. Bebe to pocugaju u dva cuga i nakon toga spavaju i mirna Bosna. A ova cuga i cuga i cuga i nikako da se nacuga, ili da zaspe ili da miruje bar par sati. Uopće ne kužim kako to da mala sada spava, valjda jer je vani ružno vrijeme i južina. Već se pola sata sama razbuđuje pa sve ovo brzo tipkam i sigurno sam već 15 puta izgubila nit vodilju, ali nema veze. Rekao bi Ante: ”Ignoriraj je”. Prvo pravilo kod bebinog spavanja: NE DIRAJ LAVA (iliti Leonu) DOK SPAVA!

Zašto kao dojilja mislim da lagano gubim razum?

Pa eto, jer mi je teško doći do laptopa i pročitati mailove. Ne družim se s odraslim ljudima nego tu i tamo kad se ukaže prilika (1 tjedno recimo, Antu ne brojim, s njim živim) ili preko društvenih mreža. Cijeli moj dan svodi se na pelene i dojenje. Ne spavam noć u komadu (poštedite me komentara ”Što si spavala spavala si” hvala), umorna sam (dok ne rodiš ne znaš što je umor – ovo je sasvim neka druga dimenzija umora), userem se kad se pogledam u ogledalo, ukočena sam i još nisam išla na pramenove. Btw. dojenje je prekrasno – NOOOT! Tek sada, nakon 7 tjedana su moje sise toliko otupile na bol da mi više ne idu suze onih prvih 30 sekundi sisanja. ”Elena, provjeri bebin hvat.” Uhvatila je ona to, draga Rodina certificirana savjetnice, nemoj me j… Znamo i ti i ja i sve žene koje su ikad dojile da boli prvo vrijeme. Nije ni čudno što neke jako brzo odustanu od dojenja. Dojenje je kućni pritvor.

Srećom, s vremenom, postaje lakše. Već sada je to drugačije nego u počecima. Za mjesec dana bit će to još jednostavnije. Nadam se. Malo se bojim zubića, vjerojatno onda opet bole sike. Znat ću vam reći.

Zanimljivo je što, usprkos svemu što sam napisala, ne mislim prestati dojiti.

 

View this post on Instagram

 

Objavu dijeli Elena Vian Projić (@sefica_evp)

Majčino mlijeko je nešto najzdravije što mogu dati svojoj bebi i neću joj to svjesno i svojevoljno uskratiti. Rekla bi jedna moja poznanica ”Jest će sranja cijeli život, bar da na početku jede nešto zdravo”. Imam mlijeka, imam podršku, imam svo vrijeme ovoga svijeta. Ne moram mućkat bočice i nositi termosice sa sobom, kad idem negdje samo izvadim sisu na izvol’te. Nije me sram dojiti u javnosti. Dapače, sada već mislim da se time trebam ponositi. Uspjela sam uspostaviti dojenje i moram biti ponosna na sebe. I sve mame koje doje moraju biti ponosne jer samo one znaju što su prošle (muke po vaganju prvih dana? Ragade? Mastitis? Itd..) i koliko im je bilo teško i koliko se žrtvuju za svoju bebu. Doći će vrijeme, ubrzo vjerujem, kada ću opet imati vremena za mailove, blog, pramenove, fotografiju, pilates i slično. Znam to, taj đir žene sam, nemam mira i očito je i malena takva na mene, zato i ne spava puno.

I za kraj, sretan vam tjedan dojenja. ❤
Teško je, ali ako ima mlijeka i volje, može se.
Samo smireno i hladne glave.

ELENA Mama male Lavice, supruga jednog IT-evca i profesorica u čizmama marketingaša. U slobodno vrijeme pišem upravo o nama na blogu Šefica https://sefica.home.blog/