photo via Pinterest
Bilo je to u listopadu koji je bio topao i sunčan kao lipanj. Staro, mlado, umirovljeno, zaposleno ili nezaposleno, svi smo kao gušteri izvirili iz svojih kamenja strepeći od one kišne jeseni koju su najavljivali na prognozi. Nema šale, a ni previše izbora. Odlučila sam se na ono što sam rijetko običavala raditi – otići na kavu s klincem. Blago svakoj koja uspijeva, ali ova iliti – ja, definitivno nije jedna od tih. Moj frajer tolerira kolica jednako koliko vegetarijanac janje na ražnju. Krikovi su približno isti i ne, ne preuveličavam. Jedino što pomaže jest iće i piće, ali do neke granice kada mu i to postane nezanimljivim. Opcija koja uključuje boravak izvan kolica i nije neka, jer kava tada završi u krilu. Vodu redovito spasim, ali samo zato jer mi je ista u rukama dok njome perem onu kavu koja mi je završila u krilu. Ne, ne preuveličavam. Dobili ste sliku.
Ipak, kako sam već ranije navela, tog sam dana „morala“ izaći, jer krenuti će kiše i biti će mi žao ko’ gušteru. I tako smo mi krenuli u šetnju po obližnjem rekreativnom kompleksu (divne li sintagme 😉 koji uključuje šumu, šetnjicu, dječji parkić, restoran i kafić. Trebam li spomenuti da kafić ima najbolju kavu i predivan pogled na šumu? E pa ima. I sad ti nemoj sjesti i popiti kavu. Pokleknula sam i sjela za stol na rubu terase, naručila kavu te krenula vaditi svu raspoloživu artiljeriju. Keksići s maslacem, keksići od riže, voćni sok, voda, autić, dvije dude. Pokušajmo.
Taman dok sam ja ispijala prvi gutljaj kave, a moj gugutavac u usta trpao prvi keksić, za stol do nas je sjela gospođa srednjih godina s njemačkim ovčarom. U prvi sam mah pomislila da je s njima došla i beba (odlično, još jedna duša koja me neće čudno gledati kad mali krene s dramom), jer je gospođa cijelo vrijeme nekom tepala na apsolutno isti način kao i ja svojem malcu. Zastala sam na tren i suptilno pogledala u smjeru susjeda, uvjerivši se da je ipak riječ samo o gospođi i psu, te da je upravo pas „bebica“ kojoj se ona cijelo vrijeme obraćala. Primijetila je da je gledam te je sramežljivo spustila pogled i nastavila šaputati psu dok ga je gladila po glavi. Ubrzo se pojavio konobar s gospođinom kavom, na što je ona razočarano slegnula ramenima i ponovno se, tiho obratila psu. „Ljubavi moja, nema keksića ovog puta. Mama je dobila čokoladicu uz kavu, a ti to ne smiješ. Žao mi je.“ Pas ju je i dalje uzbuđeno gledao, očekajući svoj keksić, a u meni se sve prelomilo. Uzela sam svoju posudicu s keksićima i okrenula se prema drugoj „mami“. „Evo, uzmite od nas keksić i dajte malenom.“ I više ništa nije bilo bitno. Pogled pun zahvalnosti na rubu suza od jedne „mame“ i presretna, dlakava njuškica, taj su topao i sunčan dan učinili još ljepšim.
photo via Pinterest
Kada se podvuče crta, nije bitno što mislite vi ili što mislim ja. Nije uopće bitno može li se ili ne, smije ili ne smije pas usporediti s djetetom. Bitno je samo to da mi rijetko poznajemo životnu priču onog drugog, a tako lako bacamo prvi kamen. Bitno je samo to da sam tog dana, u tom trenutku, osjetila beskrajnu ljubav jedne žene, koje se ona sama bila postidjela u strahu od osude. I nije bitno što mislite vi ili što mislim ja. Bitno je samo to, da je nekada umjesto kamena, bolje odabrati keksić.
