Nedjeljom poslijepodne često imamo obiteljsko kino gdje svi zajedno ležimo na kauču, grickamo kokice i gledamo neki crtić. Ove nedjelje to je bio zadnji Shrek. U prvom dijelu crtanog filma opisuje se njihova nova rutina sada kada su on i Fiona postali roditelji trojki i kunem vam se da smo Shrek i ja imali trenutak u kojem smo postali jedno; on kao da je gledao ravno u mene, ja kao da sam osjećala svu njegovu težinu na vlastitim ramenima. Težinu rutine koja nas sve ponekad guši.
Doručak/ igranje/ izlazak u park/ ručak/ crtani / izlazak u park sa užinom/ kupanje / večera / spavanje i opet sve ispočetka…Rutina koju obavljam već zatvorenih očiju zbog koje se ponekad i osjećam kao da hodam kroz život kao mjesečar. Istina, stvorila sam my2to4 upravo u svrhu nekakvog kreativnog outleta i osobnog izazova, no istina je da naši dani uglavnom izgledaju jednako. Kako vjerujem svi roditelji znaju- i trebaju, jer djeca žude za rutinom. U njihovom svijetu rutina znači sigurnost. Često, ako samo promijenite redoslijed za pola sata, umjesto dvoje slatke dječice dobijete dva mala pregladnjela, neispavana gremlina.
No, čak i u najpredvidljivijem danu izdvoje se oni jedinstveni trenuci kada se mladunčad ušulja u naš krevet i iako je 5 ujutro i nisam spremna započeti dan, uživam u njihovim poljupcima i mirisu sna, nevinosti oznojenih kovrčica. Znam da će za kojih pola sata moje uši odzvanjati apsurdnim pitanjima poput: “možemo li paštu za doručak”, “mogu li ići vani gol” i slično. Znam da ću čuti “mama, kako si lijepa” barem deset puta dok sam još u pidžami i oči su mi pune “krmelja”.
Da, naravno da će tu biti nebrojenih razdvajanja iz sumo klinčeva, sudskih rasprava tko je prvi počeo, čisćenja toaleta, prolivenog mlijeka, pošaranog stola itd, no i tome vidim razloge da budem zahvalna jer suprotno onome što bismo možda povremeno željeli, naši životi jesu samo zbroj stotinu vrlo običnih i prosječnih trenutaka i kakva bi to šteta bila ne cijeniti ih.
Ta dva mala stvorenja koja me na svakodnevnoj razini izlude istovremeno su zaslužna za sve dobro u našim životima; za svu radost, mir, smijeh i sreću. Da, imam hrpu robe koju treba oprati i izglačati, tepihe koje treba usisati, podove koje treba oprati, obroke koje treba isplanirati ali više od svega imam tri bića koje trebam voljeti i koja mi zauzvrat pružaju neizmjerno više no što sam ikada mogla zamisliti. I, za razliku od Shreka, ne trebaju me oteti dvije raspjevane vještice, da se podsjetim na to.
I zato mislim da je vrijeme da konačno prigrlim tu dosadnu rutinu i prestajem joj davati toliko negativnu konotaciju. “Routine, I love you”- hmmm, možda da potražim novi magnet za hladnjak?
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.
