Znam ja kakvo dijete imam. I nisam ga dobila na lutriji!
Nekoliko dana unazad ne znam koliko puta sam čula ovu rečenicu: “Blago tebi kakvu djecu imaš!” i tek sada me prisjetilo na nekoliko situacija od prije par godina kada sam zaista osvijestila da radim nešto posve drugačije u odgoju svoje djece.
Kada je stariji sin imao godinu i pol, volio se igrati u kvartu i provoditi vrijeme sa svojim vršnjacima. Kako su djeca bila mala, roditelji su stalno bili negdje blizu. Ja sam bila sretna zbog maloga, ali i jako zabrinuta za njegovu sigurnost jer druga djeca nisu imala granice (koliko daleko se mogu udaljiti od roditelja) i mame su stalno trčale za djecom koja su doslovno gledajući mamu, smijući se trčali naprijed i mislili da je to igra, pa sam mislila da će i mog sina ta njihova takozvana “igra” ponijeti i on će krenuti trčati za njima, ali to se nikad nije dogodilo. Jer kad bi svi krenuli trčati, on bi krenuo s njima, i kada bi vidio da me više ne vidi i da se jako udaljava od mene ili supruga, stao bi i lagano se vratio prema nama.
I zbog toga naš mali, to nikad nije radio, jer već kad je prohodao smo mu jasno komunicirali granice u prostoru gdje i dokle se može kretati, kako i granice u komunikaciji, odnosno da ne znači NE.
I tako jednog dana, jedna je mama, kojoj je pretpostavljam, već bilo muka trčati za malim koji je zapravo bio istog uzrasta kao naš mali, izgovorila meni ove čuvene riječi “Blago tebi Marijana, kakvo dijete imaš.”. “Naš M. ne poštuje nikoga, ne sluša nikoga, radi što mu je volja i svaki dan je sve gore i gore i više ne znam što raditi, blago ti se!“.
Iz prve mi je to kao imponiralo i ponijela me kao neka emocija. Dobila sam potvrdu da radim dobar posao, a tek mu je godina i pol, ali brzo sam osvijestila da te riječi dolaze od majke koja je vjerojatno preumorna od nereda koji radi i živi s malim pa joj je to bio samo ispušni ventil, pa sam svoj EGO ispeglala i osviješteno se obratila toj mami ovim riječima:
“Gospođo, znam kako se osjećate, jer vidim vas i čujem vas i zaista mi je žao. Ali imate izbora i najmanje dva rješenja vašeg izazova s djetetom. Postavite mu granice, iskomunicirajte to jasno s njim kada dođete negdje, dogovorite obiteljska pravila i ako dobijete NE za odgovor možete mu reći da će dobiti posljedicu jer ne poštuje pravila.” Ukratko sam joj objasnila svoj princip komunikacije i odgoj i ljubav koji ulažemo ja i suprug u našu djecu da bi kao povratnu informaciju dobila njezin odgovor: “Ne, ne, ne Marijana, ovo nije dijete što će to poštovati i slušati, tebi je takvo dijete zapalo, to je tako, moj nije takav…”
Upitala sam je je li ikad pokušala nešto slično, odgovorila je da nije htjela niti isprobavati jer ona dobro pozna svoje dijete. Doslovno sam čula onaj zvuk pištenja u glavi i sve je okolo mene stalo i nisam mogla vjerovati što čujem. Majka, osoba koja je visoko obrazova, uspješna, dobra, brižna, super čovjek, sigurno teži da je najbolja verzija sebe, ne može osvijestiti i otvoriti se činjenici da odgoj djeteta može biti lagan i jednostavan uz malo truda i volje.
Zapravo, ja sam se osjećala krivom, jer žena i nije tražila savjet, samo je rekla nešto što želi za sebe i svog sina, a ne da joj treba moje iskustvo kako naš mali poštuje granice, poštuje riječ NE, a tek mu je godinu i pol. Ispričala sam se i od tada više nikada u životu nikome nisam dala savjet o odgoju i obrazovanju djeteta, ali itekako sam nastavila slušati da su nam takva djeca zapala, da su takvi po karakteru, da to nema veze s roditeljima, blago meni…
Drage mame, uzmite u vidu da je roditelj – roditelj i da je njegova uloga odgajati dijete, a ne svidjeti mu se.
Jer znanstveno je dokazano da čovjek do 25e godine nema oformljeni mozak u potpunosti, da treba podršku na putu odrastanja i sazrijevanja. Ako ostavite dijete bez točno postavljenih granica od najmanje dobi, bez da ikada osjeti neuspjeh i čuje “ne” kao opciju u životu dok je s vama – mislite li da će ga sustav poštedjeti od pravila i zakona koje treba poštovati? Ne, apsolutno ne! Zato kada djeca krenu u prvi razred, preteško im je naučiti se na pravila, jer je to prvi period u njihovom životu gdje imaju jasno određena pravila koja treba poštivati. Ako ne poštuju vas, vaše “ne” i nemaju granice, zašto bi poštovali učiteljicu i drugu djecu u razredu?
Nasilje kojemu svakodnevno svjedočimo neće se iskorijeniti u školama, ono se uči i nastaje u kući i obitelji i upravo i tamo se treba i zaustaviti.
Učite svoju djecu da granice postoje, da je cool biti pristojan, da čuvaju svoju reputaciju i da poštuju tuđu, da vrednuju druge kao i sebe i da na nasilje ne odgovaraju s nasiljem, da ga prijave i da ste vi tu za njih.
I za kraj, dijete koje se ne osjeća dobro, ne može se ponašati dobro, zato pitajte svoju djecu kako se osjećaju, na što su se danas najviše smijali, jesu li osjetila tugu i razočarenja kada su bili bez vas. To gradi odnos između vas!
Fotografije: pexels.com
