Od kada sam saznala da ću postati mama, između ostalog, jako me veselila pomisao na sve stvari koje ćemo raditi zajedno s našim djetetom. Pritom nisam pojma imala da će prvih par godina od svih silnih aktivnosti, zapravo, jedina biti – trčanje. Trčanje u parkiću, trčanje za njim po stanu, trčanje kod bake i dide oko kuće, trčanje preko lego kockica, trčanje u crkvi kako bih ga spriječila da se popne na oltar itd. Moji snovi o kinu, crtićima, predstavama će još malo pričekati. Ili sam barem tako mislila. A onda se dogodila i ova subota.
Simpatična Petra Radin, redateljica, glumica, umjetnička voditeljica i superžena iz kazališta Tvornica Lutaka, koji svaku subotu pozivaju roditelje i djecu na nove, zanimljive predstave, pozvala nas je na predstavu “Grašak na zrnu kraljevne”. Isprva sam pomislila kako nema šanse, jer moj dječak od godinu i devet mjeseci je jako znatiželjan, iznimno aktivan i srčan – sa velikim S. I veselje i tugu proživljava vrlo dramatično. Veselje se izražava urlicima i glasnim smijehom (pitam se na koga haha), a tuga … bolje da niti ne opisujem. Ali, da se vratim na temu ovog teksta. Dakle, Petra nas je pozvala da dođemo na predstavu i odlučila sam se ohrabriti i povesti svoje maleno u jednu novu avanturu.
Subota ujutro, probudila sam se uzbuđena kao da se ponovo udajem, pakiram torbu – pelene-rezervna robica-šilterica-voda-keksi-čokolada-banana-banana za curicu od prijateljice-autić-loptica. Mislim da je to to. Počešljali smo se, uredili i idemo pravac kazališta. Maleni je na putu do kazališta (vožnja autom cca 7.5 minuta) zaspao. I spavao je sve do početka predstave. Muž i ja smo drhtali od treme kako će izgledati ova avantura.
Prvo bih se osvrnula na fenomenalnu postavu, fenomenalnu interakciju djece i glumaca, jednostavnu scenografiju koja je dovoljno zanimljiva da zainteresira i dijete od godinu i pol dana. Sadržajno, predstava je vrhunska. Pjevali smo, plesali, sudjelovali. 45 minuta predstave prošlo je besprijekorno. Naš maleni je oduševljeno sudjelovao i pljeskao. A nakon predstave uslijedilo je i kratko druženje sa glumcima i otkrivanje svijeta pozornice.
Toliko me razveselilo shvaćanje da smo otkrili jedan novi svijet našem malenom, svijet u kojem punim plućima možemo sudjelovati i on i mi zajedno s njim. Oduvijek sam htjela voditi svoje dijete u kazalište. Onako kako su i nas roditelji vodili. Oduvijek sam htjela tu kulturu ponašanja uvesti kao nešto sasvim normalno. I mislim da smo na dobrom putu. Izuzev parkića i šetnji, kazalište nam je dodano na listu zajedničkih aktivnosti. A sve to zahvaljujući strpljivim glumcima, njihovom voljom i neograničenom ljubavi koja se osjeti tijekom i nakon predstave. Djeca su iskrena i kada vidite kazalište puno djece koja 45 minuta sudjeluju punom koncentracijom, znate da se događa nešto jako dobro! Tako je i bilo ovu subotu u kazalištu Tvornica lutaka. Fenomenalna energija je doslovno prštila. Zaista toplo preporučujem svakoj mami koja je u nedoumici voditi malo dijete u kazalište ili ne – apsolutno da! Otkrijte taj svijet svojim najmlađima.
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
