Jutro nam započinje manje više isto već skoro dvije godine. Maleni se probudi, krene sa uobičajenom tjelovježbom koja uključuje skakanje mami i tati po glavi, nasilno otvaranje očiju koristeći prstiće, vikanje i čuđenje sunčevim zrakama koje se probijaju kroz rolete, i onaj najdraži dio – buđenje poljubcima.
Nakon što odustanemo od ideje da će se “možda smiriti i malo još odspavati”, ustajemo i započinje dan.
Ispijam prvi gutljaj kave, a on već čeka pored vrata, vadi tenisice i viče “Cikl! Cikl!” dok se ja usporeno krećem po stanu, pokušavajući navući na sebe nešto što ipak ima nekakvog smisla (pa hej, ipak pišem modni blog, ne mogu bilo kakva izaći vani haha). On već gubi živce (nakon 34 sekunde čekanja) i kreću suze dok se ja ne ubacim u 6-tu brzinu.
Poluznojna i spremna za natrag u krevet, izlazim s njim vani i krećemo na uobičajenu turu. Prvo do placa po cvijeće i voće, a onda po povratku u parkić.
Njemu najdraži dio. Uživam gledati ga koliko se veseli.
U parkiću se sreću razni ljudi. Različita djeca. Ali ono što svaki put vidim, i što me bode u oči su opušci u dječjem parkiću. Mama, tata, teta čuvalica, baka, dida, nebitno, ti koji si s djetetom došao u parkić, OK, razumijem da se ne može izdržati bez cigarete tih pola sata, sat , zaista shvaćam taj dio. Svatko ima svoje “gušte”, netko možda gleda mene ispod oka dok zurim u mobitel i skačem za djetetom pokušavajući ga namjestiti za fotku, umjesto da ga pustim da se igra kako želi. Ali back to the point. Nije problem cigareta, nimalo. Problem si ti. Problem si ti koji tu istu cigaretu gasiš na pod. Taj prizor je toliko grozan za vidjeti. Grozan je za vidjeti dok to radiš bilo gdje na cesti, a još je groznije i neshvatljivije kada to radiš u parkiću punom djece gdje i TVOJE dijete trči, plazi, skuplja kamenčiće, vozi autiće, igra nogomet. Kakav smo mi primjer svojoj djeci? Kakav smo primjer ako iza sebe ostavimo vrečice smokija, kikića, plastičnu bocu, opušak. Kako ćemo odgojiti svoju djecu ako smo im primjer kojeg se treba sramiti. Ne shvaćam to. Ne shvaćam kako ti se ne gadi vidjeti da tvoje dijete dok se igra u DJEČJEM PARKIĆU, u kamiončić stavlja , uz kamenčiće, i opuške. Zar je problem imati malu kutijicu tik-tak bombona ili staru kutiju od cigareta ili bilo kakav mali komadić nečega u što taj isti opušak kada završiš s njime, ubaciš umjesto mojem djetetu u lice?? Zašto je potrebno da se o tome uopće piše? Gdje je ta kultura na koju smo tako osjetljivi? Gdje je bon-ton o kojem smo nekada puno pričali? Kakav smo mi primjer svojoj djeci? Taj dio me najviše muči. Šteta je vidjeti dječja igrališta prepuna razbijenih pivskih boca, otpadaka koja su pubertetlije ostavile nakon vesele noći. Svi smo bili u pubertetu, svi smo prošli kroz koje kakve faze. Da se razumijemo, i ja sam bila jedna od tih koja se s društvom družila u parkićima, uz zvuk gitare i Daleke obale miješala bambus u vrećici, ali UVIJEK sam svoje smeće pokupila i stavila na odgovarajuće mjesto. Zar je to tako teško? Zar si manje cool ako baciš smeće u kantu? Ili jednostavno o tome ne razmišljamo, jer hej, od malih nogu gledamo mamu i tatu kako u parkiću bacaju opuške pored tobogana i ljuljačke. Razmišljamo li o tome uopće? Kakav si ti primjer svojem djetetu?
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
