Prije 16godina :
Na ultrazvuku doktorica mi kaže “dobit ćete curicu!” Mojoj sreći nije bilo kraja, imala sam u tom trenutku sina od 2g kojeg sam obožavala više od ičega na svijetu, ali ova spoznaja mi je ispunila želju o kojoj sam uvijek sanjala.
Danas :
Ja : “Moraš shvatiti da ti je mama najbolja prijateljica”
Ona “Ti si mama ti mi nisi prijateljica”
Ona ima 16 godina, ja 38. U tom trenutku zastala sam i pomislila gdje je nestala moja djevojčica? Do njenog 6. razreda ja nisam na wc-u bila sama, nisam popila kavu bez nje, živjele smo u simbiozi. Moje prijateljice su bile i njene. Znala sam joj reći “ti se trebaš družiti sa svojim prijateljicama, a ne s mojim„ Plašila sam se da će postati „starmala“ kako se kaže. Ona nikada nije legla u krevet, a da me nije zvala da joj dam pusu. Ajme koliko mi je znalo ići na živce što je bila toliko vezana za mene, a da sam barem znala guštati u svakoj sekundi kad me tolikooo trebala.
Danas me ne treba. Ajmo to tako reći. Ne znam ni sama kako se dogodilo da je preko noći postala svoja osoba. Ja joj više nisam potrebna, ima svoje prijateljice, a moje prijateljice joj nisu više zanimljive. Eh sad, kako to preživjeti? U mom slučaju, imala sam lude sreće da sam dobila u tom njenom “kobnom” 6. razredu osnovne, male blizance koji su me spasili od toga da mi srce pukne.
Danas je gledam poskrivečki, ne mogu se nadiviti njenoj ljepoti, gledam je kako gradi svoj stil gledajući mene, gledam je kako uzima sve iz mog ormara jer smo postale isti konfekcijski broj (okej nekad mi pukne srce kad mi obuče najdražu košulju koju brižno čuvam, u školu). Gledam je kako postaje odrasla, kako se izgrađuje. Puštam je da se opeče na nekim životnim situacijama jer ne mogu sve spriječiti, a najbolje se uči na greškama. Puštam je, a sve pratim i sve znam. Na koje načine, ajme ne pitajte! Jer, oni se zatvore u sebe, oni se zatvore u svoju sobu.
Kad razgovaramo (ako želim da razgovor potraje), moramo naći pravi ton i način na koji ćemo razgovarati jer ona se tako lako uvrijedi i taj razgovor završi. I tada kad pomislim “eto stvarno me više ne treba, čak ni malo? Jesam li pogriješila u odgoju? Zašto meni ne povjerava sve ? zašto me ne treba?”, čujem glas sa kata iz njene sobe.. „Mammmaaa… dođiiiii!“ A ja kao leptirić skačem! Aha! Ipak me treba! “ja bih danas išla van”, a to znači da kažem tati koji se s tim izlascima još nikako ne miri . “smisli mi što ću obući i nemoj nigdje ići oko 20h da me našminkaš” i na te riječi moje se srce puni jer ipak me treba. Ipak mi vjeruje i ne može bez mene. Okej možda može, ali guštam u tome što imamo svoje trenutke, ona i ja. Moja mala curica, moja izgubljena prijateljica. I shvaćam da samo moram biti strpljiva kad će doći dan i kada će shvatiti da je mama ipak najbolja prijateljica…
TIHANA
Supermama, superpoduzetnica, kreatorica modnog brenda Miss Strawberry, superžena. Majčinstvo je moj posao broj 1. Imam četvero djece, na što sam iznimno ponosna. Dvoje “odraslih” u pubertetu i dvoje malih blizanaca. Na svakodnevnoj bazi slušam pitanje “kako ti to sve stigneš?” – na to odgovor nemam, jednostavno u svemu dajem 100% od sebe. Vesele me male stvari poput odlaska na probu zbora u crkvi, jer to je način na koji se moja duša puni i regenerira. Zapravo “vrijeme za sebe” je čitavih mojih 24h u danu jer kad radiš što voliš, ne ideš na posao. Volim svoju tvrtku i ljude koji rade u njoj, volim svaku minutu provedenu sa svojom djecom, a posebno guštam u trenucima posvećenim Miss Strawberry. Tihana će s nama dijeliti svoja iskustva suživota sa četvero djece ralzičite životne dobi, od kojih su dvoje u pubertetu. Tihanu možete pratiti i na Ig profilu @ti_ha_na.
