Znam da ćete misliti da pretjerujem sa svojim imigrantskim isčuđavanjima, ali uvjeravam vas da je svaka napisana riječ istina i samo istina; bez trunke pretjerivanja i možda malo dramatičnosti iliti autoričinog osobnog odraza;)
Dakle, šetamo se mi s klincima i još jednom obitelji prekrasnim, sunčanim Amsterdamom (rekla sam bez pretjerivanja, ok, onda ispravak- promijenjivim, bez velikih oborina Amsterdamom), počastismo se sladoledom (ako moram i bez uljepšavanja- Milu je odmah ispao njegov na hlače, pa sam mu, da prekinem dernjavu i histeriju, dala svoj) i odlučismo se zaustaviti u obližnjem parkiću (full disclosure- djeca su odlučila, a mi smo se pokorili njihovoj volji).
I tako nakon nekih desetak minuta, priđe meni jedna gospođa, dotjerana i visoka plavuša (čitaj, tipična nizozemka) i počne mi se obraćati na nizozemskom. Ja ju ubrzo prekinem i zamolim da mi se obrati na engleskom, jer si mislim da sam ju sigurno krivo razumjela. I tada ona meni, na savršenom engleskom, kaže: “Moram nešto obaviti, pa vam ostavljam svoje dvoje djece da ih pričuvate. Evo ih tu su na ljuljački, rekla sam im da ih vi pazite. Vraćam se za desetak minuta”. I ŽENA ODE!!!
Dakle, nisam stigla ni trepnuti, niti odgovoriti (mislim realno, vjerojatno bi naivčina u meni uspjela izreći samo dvije mile riječi tipa- Yes, of course. A onda bi moj majčinski instinkt proradio i odmah stao u obranu dotične, jer koja majka bi povjerila djecu potpunoj nepoznatoj osobi, da ima ikakvog izbora i da se ne radi o nečem iznimne važnoće, pa bi vjerojatno još i nadodala- ma samo vi polako, mi smo ionako tu…), i hop- nje više nije bilo na vidiku.
Moj dragi muž, koji je sve to promatrao iz daljine, shvatio je po mom telećem izrazu lica da mi to nije nova prijateljica iz parka, pa me nježno upita: “Što je htjela ta gospođa?”.
“Da joj pričuvamo djecu”, kažem ja.
“Jesi ti ozbiljna?”, upita opet on.
“Aha…” promrmljam ja…
“Al ti nju zaista ne poznaješ?” opet će on, sa dozom nevjerice.
“Nope…” kratko velim.
“A šta ako se ne vrati ?”
“Fu.. ?!” oboje….
I tako smo s dvoje djece prešli na četvero, dobra vijest je što je ovo dvoje već bilo van pelena pa smo barem izbjegli tu moguću “bombu”.
Imali smo i malih poteškoća u sporazumijevanju, jer djeca pričaju samo nizozemski, ali tu nam je uskočio naš prevoditelj Milo, pa smo se vec nekako snašli.
Kunem vam se, nikad duljih 10 minuta… niti na porodu bez epiduralne… Znam, činjenica je da gledamo previše serija i da majke ne ostavljaju svoju djecu samo tako nepoznatim ljudima, osim ako se nađu u situaciji da nemaju više kreme za lice pa moraju otići u drogeriju preko puta, jer je njihova omiljena baš danas na akciji. Da, to je bilo to; jedan potpuno nevini posjet Etosu (naš DM), dok ti tamo neka potencijalna luđakinja čuva djecu u parkiću.
Jer ja sam ovdje zaista ta potencijalna luđakinja kojoj su ovakve situacije u okviru potpunog apsurda i koja ne može zamisliti da ostavi svoje sinove nekome u ruke, osim ako taj netko nije bliska obitelj.
Ali ovdje, to je sasvim normalno i društveno prihvatljivo zato što se smatra da smo svi kao kolektiv odgovorni za rast i razvoj naše djece i bez obzira koliko meni osobno to bilo i dalje neprihvatljivo ili u najmanju ruku čudno, nizozemci zaista uzmiču od stava: “tvoje dijete, tvoj problem”.
Djeca se tišu svih nas i zato je ovakvo ponašanje u stvari samo odraz njihovog društva; društva koje odgaja najsretniju djecu na svijetu, po Unicef-ovim istraživanjima.
Djecu koja se ne boje igrati u parku bez roditelja, jer znaju da ih uvijek netko pazi i čuva, netko od Velikih… i to im je više no dovoljno za mirnu igru i samouvjereno odrastanje.
Nada- 0
Dutch mom- 1.
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog my2to4.
