Nakon otprilike 16 virusa i raznih drugih beštija ove godine, vjerujte mi da se nitko ne veseli ovom ljetu kao ja. No, to ne znači da se veselim i našim obiteljskim odlascima na plažu. Zašto, pitate se?
Pa evo da vam pojasnim. Imam dvoje malih klinaca- 3 i skoro 5 godina koji se bez obzira na vrijeme počinka, godišnje doba, iznemoglost vlastitih roditelja bude redovno u 6 ujutro.
To znači da smo do 8 itekako završili sa svim mogućim pripremama, doručkom i prijeko-potrebnom kavom, te da se kreće na plažu. Na plažu nosimo jednu torbu sa “napuhancima” svih oblika i veličina; luftić krokodil, luftić delfin, kolute, narukvice i slično. U drugoj torbi nalazi se sva “plastika”: grabljice, lopatice, kantice, brodovi, autići, kamioni itd… ne znam kako ali svako ljeto završimo s još jednim kompletom koji nam NE TREBA.
U trećoj torbi su nam naravno ručnici, dodatni kupaći kostimi i kremice s faktorom 50++.
I za kraj naravno naš mali, ali neizostavni friziderčić. Kad se nakon cca pola sata konačno uspijemo ukrcati u auto, samo nam fali neka živa kokoš da izgledamo kao obitelj Poljaka iz viceva ’80-tih dok se spuštaju na Jadran “puni ‘ko čep”.
No, nema veze, jer evo nas već za nekih desetak minuta na plaži i prije no što stignemo prostrijeti ručnike, moji klinci vrište “hoću papati” kao da nisu upravo doručkovali…
I tako, oko 9 ujutro, doručkujemo već drugi puta. Kada se konačno “instaliramo” sa svim pomagalima i podmirimo osnovne potrebe gladi i žeđi, spremni smo za mazanje… uuuhhhh…
Ne znam tko više mrzi ovaj dio; moji dečki kojima je svaka ideja zaštite od sunca apsolutno neprivlačna ili ja, koja ih podmićuje na sve načine da budu mirni samo te dvije minute …
Nekako uspijemo i to odraditi i konačno možemo uživati u morskim radostima… I uživamo… Čak punih sat vremena jer već oko 11 sati sunce zapeče i bez obzira na faktore i kapice i suncobrane, još uvijek se ne usudim izlagati ih previše u to doba.
I eto nas opet: 20 minuta pakiranja, natrpavanje u auto i pravac kući na ručak.
Nekako mi se to čini kao puno muke za svega 90 minuta veselja, no opet… Doći na plažu prije ostalih, uživati u prekrasnom, čistom i mirnom moru bez zamora i gužve i gledati moje pačiće kako trče naokolo bez straha da će stati na nečiji ručnik, neprocijenjivo je i da, vjerojatno ćemo opet tako i ovo ljeto…
Osim ako mi netko ne otkrije bolji recept za bezbrižan dan na plaži s klincima… Sve ideje su dobrodošle;)
NADA
Ponosna supermama dvaju lavića. Posljednje su joj godine obilježene opasnim nedostatkom sna, previsokim unosom šećera, konstantnim kaosom i neredom te neopisivom radošću, ljubavlju, satima maženja u četvero i uvijek spremnim koferima. Rođena u Rijeci prije 35 godina, započela je svoju sudbinu svjetskog putnika sa nepunih 18 godina odlaskom na studij u Italiju. Nakon diplome uslijedio je posao u SAD-u, povratak u Zagreb, dugogodišnja karijera u multinacionalnoj kompaniji, brak, djeca i hop… opet pakiranje za Amsterdam gdje je započela svoj blog www.my2to4.com.
