od curenja nosića do operacijskog stola – ispovijed jedne mame

Mama Una podijelila je s nama svoje iskustvo – naočigled obična prehlada njezine djevojčice prerasla je u ozbiljan problem.

Sara je zdrava, vesela i pametna djevojčica od 6 godina. Uskoro će u školu i tome se jako veseli. Sara ima odlično pamćenje, sjeća se stvari od prije dosta godina i uvijek nas iznenadi preciznošću detalja kojima opisuje te neke „davne“ situacije. Sva sreća, Sara se prosinca 2017. godine sjeća samo po prijatelju Flokiju, jednom plišanom leptiru i ožiljku koji ima ispod desne cice, a koji joj je skroz fora. Ja, njezina mama, kada se sjetim prosinca 2017. godine tijelom mi prođe led, a suze navru na oči, iako zaista nisam plačljivica. Tog prosinca Sara je, u dobi od 2.5 godina, imala tešku upalu pluća, provela je 15 dana u Klaićevoj bolnici od čega 4 dana na intenzivnoj, radili su joj punkciju pluća, intravenozno je dobivala 2 antibiotika, a CRP joj je dosegnuo 269.

vrtić i vodene kozice

Sve je počelo u rujnu kada je krenula u vrtić, u kojemu je od ta 3 mjeseca provela svega 11 dana. Doma smo imali seku od godinu dana i muž i mama su me nagovorili da pošaljem Saru u vrtić kako bi se družila s vršnjacima, a ne s bebom. Sara nikada nije bila boležljivo dijete, ali očito vrijedi ona da se djeci razvija imunitet tek od treće godine pa je tako svaki virus, svaka prehlada bila njezina. U 11. mjesecu dobila je vodene kozice. Nije cijepljena protiv vodenih kozica jer je to „normalna dječja bolest“ i „bolje da ju sama preboli“. Nismo ih niti osjetili, pikica po tijelu je bilo malo, nije imala temperaturu niti bilo kakve druge simptome, mazali smo se, kupali i sve je bilo gotovo u roku tjedan dana.

pneumokok i visoka temperatura

Zašto spominjem vodene kozice? Jer će se upravo to na kraju pokazati uzrokom svega što je uslijedilo jer, kako su nam doktori objasnili, virus varicela je ostao tinjati iznutra i urušavati imunitet do krajnjih granica pa je stoga to bilo plodno tlo za bakteriju pneumokoka koji je dobila ubrzo nakon kozica. Bila je taj tjedan samo „malo šmrkava“ i ja sam je iz predostrožnosti ostavila čitav tjedan doma, inhalirali smo se i mislila sam kako je sve gotovo kad se u subotu probudila s 39˚C temperaturom i malaksala. Odmah sam se javila pedijatrici koja je rekla da skidamo temperaturu i da dođemo u ponedjeljak na kontrolu. Cijeli vikend trajala je temperatura, Sari se samo spavalo, slabo je jela, no ništa drugo nije se događalo – nije bilo kašlja, šmrcanja, grlobolje, već su bili prisutni samo temperatura i umor.

U ponedjeljak smo otišli na pregled, CRP nije bio previsok, doktorica je rekla da se čuje nešto na plućima i dobili smo Sumamed kroz 3 dana. Sara je bila malo bolje, temperatura je stala.

Ali, u srijedu navečer, nakon što smo ih uspavali i otišli u dnevnu sobu, začuli smo zvuk koji neću nikada zaboraviti – hroptaj. Sara je doslovno hvatala zrak, nije mogla udahnuti. Uzela sam ju u ruke i zvala doktoricu koja nam je dala savjet daju inhaliramo da malo dođe sebi i onda idemo na hitnu u Klaićevu. Bilo je 10 sati navečer, Miju su došle čuvati muževe sestre i baka, a ja sam držala Saru na zadnjem sjedalu, bez autosjedalice dok nas je muž vozio na hitnu. Nisam niti slutila što će se sve dogoditi kasnije.

teški dani i noći u bolnici

Pregled, inhaliranje ventolinom, čekanje u čekaonici, RTG pluća, zabrinut pogled radiologa, muž i ja šutke se gledamo, molim Boga da nije neka opaka teška bolest. Kad nas je doktorica pozvala i rekla da ima upalu pluća, na prvu mi je laknulo – ok, samo upala pluća. Morali smo ostati jer je trebala dobiti antibiotik intravenozno. Muž je otišao doma, ja sam ostala s njom „spavati“ na stolici kraj njenog krevetića. Drugi dan stanje se pogoršalo, premjestili su nas u apartman, Sara je imala braunilu sa 2 antibiotika, plakala je stalno što od straha, što od boli. Nosila sam ju, pjevala, mazila, dijete je imalo temperaturu i urlalo od boli. Noću kad bi konačno zaspala na mome kauču, otkrila bih da je mokra od temperature i lijekova za skidanje temperature. Moram ju presvući, sa braunilama, a tek je zaspala. Braunile su išle na jednu ruku, pa drugu, pa gore, pa dolje. Nakon 3 dana CRP je bio 269, doktori su imali zabrinut izraz lica, antibiotici nisu pomagali, temperatura je i dalje rasla, Sara je i dalje plakala od bolova.

U ponedjeljak nam je doktorica došla reći da će Sara morati na punkciju pluća jer antibiotici ne uspijevaju suzbiti svu sluz pa joj moraju gurnuti cijev u pluća koja će mehanički vući sluz van. Operacija, potpuna anestezija, cijev u plućima moje dvoipolgodišnje curice. Sjećam se da sam samo htjela pitati, ok, ali preživjet će? Nisam mogla. Jer sam se bojala odgovora. A doktori ništa nisu govorili.

punkcija pluća

I tako su je uzeli u operacijsku dvoranu. Muž i ja smo čekali ispred, došla je moja kuma s krunicom koju i dan danas čuvam iako nisam vjernica, bar ne praktična. Operacija je završila. Sara je odvedena u intenzivnu i ja sam mogla s njom biti od 14-19h. Nakon toga van, doma sve do sljedećeg dana u 14h dok moje dvoipolgodišnje dijete leži samo i golo na intenzivnom odjelu bolnice s cijevi u plućima iz kojih se cijedi gnoj. Muž i ja smo dobili savjet da stišćemo gnoj u cijevi da omekša i brže izađe. I tako smo mi stajali po 5 sati kraj njezina kreveta, pokušavajući se ponašati normalno u toj situaciji i nasmijavati ju, gnječeći pritom gnoj koja joj se u tom trenutku izlijevala iz pluća. I svaki put kad bi morali izaći ona je vrištala i plakala, nije mogla shvatiti zašto odlazimo. I svaki put kad bi izašli zahvaljivali smo Bogu da je „samo“ to. Jer to što smo unutra vidjeli, ta tuga nije prepričljiva. Ja sam do drugog dana u 14h bila u stanju katatonije, stiskala sam tu krunicu i brojala sate. Mlađe dijete nisam mogla niti primiti, samo plač i brojanje. Prošla su i ta, za mene duga kao vječnost, 4 dana i Sara se vratila na odjel, a ja sam opet mogla biti s njom čitavo vrijeme. Na tom odjelu upoznali smo prijatelja Florijana, najljepšu smeđu bebu s Downovim sindromom koju sam ikada vidjela i njegovu predivnu i hrabru mamu s kojima smo i danas u kontaktu. Tamo smo proslavile i Božić s divnim osobljem bolnice, Sara je dobila ogromnog plišanog medu od mojih dragih prijateljica i 2 dana nakon Božića rečeno nam je da je Sara puno bolje i da možemo doma.

povratak kući

Po izlasku iz bolnice Sara još 2 tjedna nije mogla stati na noge, sjećam se da smo ju nosili pred Božićno drvce da otvara poklone… Pila je antibiotike još sljedećih skoro mjesec dana – i potpuno ozdravila.

Cijepljena je protiv pneumokoka, ali njih ima preko 300 vrsta, a cjepivo ne pokriva sve. Sva sreća da je, to je zasigurno pomoglo. Ne želim ni misliti što bi bilo da nije cijepljena, a moglo je i tako biti i da je sve završilo tragičnije. Samo znam da s tom odlukom, da sam ju donijela drugačiju, ja ne bih mogla živjeti.

Una Zečević Šeparović

Foto: pexels.com

Kako spriječiti i liječiti pneumokokne bolesti poslušajte u ovoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu: