Kako je drugi rođendan mog sina sve bliže, za manje od mjesec dana, počela sam, naravno, razmišljati i o poklonu. I tu nisam mogla ne pomisliti na to kako danas roditelji svojoj djeci previše kupuju, još i prije nego što se dijete rodi. Najbolji krevetić, ako je moguće onaj koji sam uspavljuje bebu, najbolja i najmodernija kolica s raznoraznim fancy dodacima jer ako imaš neka obična onda nisi cool, najskuplje kremice i šampone jer najbolje mirišu, babyphone s monitorom jer moraš pažljivo promatrati svaki bebin pokret, cijelu kolekciju baby Zare jer se u trendu mora biti od malih nogu. Kod većine je tako s prvim djetetom, do drugog već shvatiš da će spavati s tobom u krevetu barem do pete godine, da je najvažnije da su kolica lagana i da stanu u najmanji gepek, da bebin miris ne može zamijeniti niti jedna skupa krema, da ti je babyphone nepotreban jer u trenutku kad se probudi toliko će vrištati da će probuditi i susjeda koji spava tri kata niže, a sva ta Zarina robica bit će zaflekana i prerast će ju dok trepneš.
Kad se beba rodi roditelji kao da još više polude. Jedini luđi od njih su bake i dede. Jednom sam se tako našla u sobici jedne jednoipolgodišnje djevojčice. Od svih mogućih plišanaca, vlakića, lutka, kockica, šatora, loptica, autića, knjiga, kostima – ona je imala sve. Njezini roditelji mogli bi bez problema otvoriti dječju igraonicu i naplaćivati ulaz. Zapitala sam se što više toj curici pokloniti? Čemu se ona može razveseliti? Što više može poželjeti? Danas trogodišnjaci imaju već male vozne parkove. Tablete. Male kompjutere. Naježim se kad ih vidim kako voze male Bmw-e, Mercedese umjesto da trče po livadi. Što će tek htjeti sa 18 godina? Curicama se kupuje šminka, lakovi za nokte, male štikle , a onda se pitamo kako tako brzo odrastaju?
Ja sam za Božić kao mala dobivala gaće, potkošulju, pidžamu i vreću slatkiša. Danas da to pokloniš jednom djetetu vjerojatno bi diglo nos do neba. Kad sam bila malo veća za svaki Božić dobila bi jednu Barbiku, pravu Mattel, dok je većina mojih prijateljica imala one plastične. Silno sam željela Barbie kuću i auto te divovskog bijelog medu iz Ikee u Austriji, ali za moje je roditelje to bilo bacanje novaca. Iako mi tad to nije bilo jasno, danas kad sam i sama mama sretna sam što moji roditelji nisu udovoljavali svim mojim željama. Naučili su me cijeniti stvari. I to je razlika između naše generacije i današnje djece. Danas djeca imaju toliko toga da jednostavno ništa ne cijene. Nova igračka zanimat će ih par dana, nakon toga će ju baciti u kutiju sa ostalima jer tako i tako znaju da će uz malo inzistiranja i molećljiv pogled dobiti onu novu.
Danas su roditelji i djeca bombardirani sa svih strana reklamama. Izbora je i previše. Sve veću ulogu tu igraju društvene mreže i influenceri. Divimo se poznatim instamamama i kupujemo ono što one preporuče jer na njihovim profilima to sve tako lijepo izgleda, a i mi želimo barem komadić tog njihovog savršenstva.
Nisam protiv kupovanja igračaka, ali protiv sam pretjeranog kupovanja skupih igračaka. Ok je kupiti Elsu…i Olafa. Nije ok kupiti sve živo što na sebi ima sliku Else i Olafa. I sama sam se par puta zaletila (i vjerojatno ću to isto učiniti još bezbroj puta) i kupila neku glupost koja je mog sina zanimala dva dana. Danas prije nego što mu nešto kupim dobro razmislim i upitam se: Je li to nešto što će ga zanimati i za mjesec dana ili samo neki trenutni hir? Je li mu to zaista potrebno? Hoće li pomoću te igračke nešto naučiti?
Sad kad mu se bliži drugi rođendan sve više razmišljam o nekom alternativnom poklonu. Iako sam danas, dok je s velikom željom u okicama gledao jedan auto, rekla: „Kupit će ti ga mama.“ Što se tu može, slabi smo na njih.
Ipak što god mu poklonila, on se toga neće sjećati. Sjećamo se poklona koji dobijemo sa 18, barem neki od nas, ja ne. Još manje se sjećam onog što sam dobila s dvije. Imam sliku na kojoj pušem svjećice na divnoj torti ukrašenoj jagodama. I sretna sam.
Poklonite djeci emocije. Poklonite im iskustvo i doživljaje. Nešto čega će se dugo sjećati. Dajte im da gaze po blatu, špricaju se vodom, da se penju po stablima, čak i ako razbiju koljeno nije važno, tako se stvaraju uspomene.
MARTINA
Supermama jednog uvijek nasmijanog dječaka koja već više od jednog desetljeća živi na talijanskoj adresi. Romantična i sarkastična, opsesija su joj blogovi i digitalni mediji. Funkcionira poprilično dobro s obzirom na konstantan nedostatak sna. Najbolje ideje dolaze joj rano ujutro uz prvu neizostavnu šalicu kave dok svi još spavaju. Voli uživati u lijepim i jednostavnim stvarima poput tanjura dobre pašte, čaše crnog vina, Instagrama, dobre knjige kad uhvati vremena, šetnji po Ikei kad nema gužve, maštanja i trčanja. Voli kreativne i zanimljive ljude, inspirirati i biti inspirirana.
