Došlo je i vrijeme da L dobije svoju sobu. Kupili smo mu veliki krevet, zaštitnu ogradicu, dječačku posteljinu, uredili sobu kako bi mu bilo što ugodnije i krenuli u tu avanturu. Do sada je spavao s nama u krevetu i koliko god mi je bilo naporno jer mu treba puno mjesta, gurao nas je, udarao, a i 40 stupnjeva s trbuhom okruženim “banana jastukom” kako bih zaštitila onog drugog malca od Lukinih UFC poteza, njegova toplina, rukica kojom nas je tražio po noći i miris njegove čiste kosice na mom jastuku nas je mamio da ga još ostavimo s nama. A uz to smo živjeli u malom stanu, pa nije niti mogao imati svoju sobu. Došlo je vrijeme, preselili smo, soba ga je dočekala i avantura je započela popodnevnim spavanjem. Bez ikakvih problema. Nakon par dana, odlučili smo da je vrijeme da i noć provede u svom krevetu. Čak je i taj dio prošao relativno bezbolno. U neko doba bi počeo plakati, sišao s kreveta i došao kod nas. Do jedne večeri kada je oko 3 počeo tako jako i glasno plakati, da sam ustala na prvi zvuk, i to ne ustala, već istrčala-ispalila-poletjela iz kreveta, poklizala se na tepih i jedva održala na nogama, u padu i pokušaju sprječavanja istog, oslonila sam se na zid, upalila nehotice sva svjetla, srce mi je lupalo kao da je potres bio, a moj dječak je samo ružno sanjao. Muž se u čitavoj situaciji nekontrolirano počeo smijati jer, kako kaže, izgledala sam kao bomba sa svojim trbuhom, brzinom stampeda i usputnim urlajem “pao je, pao je”. A ništa se zapravo nije dogodilo. Tada sam shvatila da zapravo ja nisam još spremna na puštanje svojeg ptića iz gnijezda. I smiješno to zvuči, znam, ali ne mogu si pomoći.
Razgovarala sam s puno mama prijateljica, ima ih koje su “trezvenije” i realnije da je za djetetovo dobro da nije mama uvijek tu, ali većina nas je upravo suprotna. Vezane, ovisne, umorne i opet još ovisnije o našoj djeci sa željom da im sve omogućimo.
Shvatila sam da je zapravo mentalitet našeg naroda takav. Roditelji teško puštaju svoju djecu da se osamostale. Statistike koje prikazuju 30 godišnjake koji još žive s roditeljima, govore tome u prilog. Slažem se da nije samo stvar u roditeljima koji ne puštaju, već i financijske nemogućnosti da se mladi odvoje i osamostale. U razgovoru s jednom majkom starije generacije o tome kako je naš prijatelj, koji je imao mogućnost odseliti od svojih roditelja u vlastiti stan, koji je imao i auto i ostale materijalne blagodati koje nemaju svi, i koji je odlučio otići na drugi kraj svijeta i okušati se u osamostaljivanju i upoznavanju samoga sebe, iznenadila sam se izjavom “kako je mogao napustiti roditelje koji su mu sve priuštili?”. I to mi nije zvučalo pravedno. Jesu li mu roditelji sve priuštili zato da ga vežu uz sebe ili su mu to priuštili zato da mu olakšaju da ne prolazi ono što su morali oni proći da bi imali to što imaju? Djeca će uvijek biti zahvalna, ako ste ih odgojili tako. I trebaju biti zahvalna. Ali ne treba ih ograničavati tom zahvalnošću i ucjeniti da ne smiju pokušati živjeti drugačije, negdje drugdje, negdje gdje im možda može biti bolje,i sve to samo u ime ljubavi, a zapravo u strahu od odvajanja i puštanja “ptića iz gnijezda”. Možda se i vrate, ali barem će naučiti lekciju, a mama i tata će i dalje biti tu. A možda i budu sretniji, a to je valjda cilj svakog roditelja, da mu dijete bude sretno.
Svakako je smiješno uspoređivati puštanje dvogodišnjaka da spava u svojoj sobi i odlazak 30godišnjaka na drugi kraj svijeta, ali osjećaj odvojenosti je isti. Želim svojem djetetu biti tu, pri ruci, uvijek i bez premca, u bilo koje doba dana i noći, ali i želim ga pustiti da sam istražuje svijet. Teško je to, i opet se vraćamo na poečtak svih tekstova – roditeljstvo je jako teško. Ne odgajamo samo tog malog čovjeka, već i sebe. Upoznajemo se, odgajamo i preodgajamo. Ali, možemo li opravdati svoje greške koje nehotice radimo i radit ćemo, izjavom da smo sve radili iz najbolje namjere, iz nesebične i prevelike ljubavi, iz želje da dijete zaštitimo?
SONJA
Supermama živahnog dječaka, Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
