Ljeto je pri završetku, jesen kuca na vrata, prve kišne kapi su na prozorima i povratak u redovno ludilo je započelo. Ovaj kišni ponedjeljak pozabavili smo se malo ozbiljnijom temom. Popričale smo s Lanom Hudinom, simpatičnom ilustratoricom o kojoj smo već pisale, o nimalo jednostavnoj temi – napadajima panike. Nešto svakodnevno i nešto što sve mi kada se susretnemo, nastojimo zatomiti i ići dalje.
Knjiga „Napadaj panike ili neka teška bolest“ namjenjena je svim osobama koje se svakodnevno suočavaju sa napadajima panike, kako bi ih što prije prepoznali i našli adekvatna rješenja. Njih nije malo u Hrvatskoj. Istraživanja pokazuju da se radi o oko 2-3% ukupne populacije. Dva puta češće se pojavljuje kod žena. Ako se pitamo koliko je to Hrvata koji se danas bore sa napadajima panike odgovor je 125 130 (u 2016-toj bilo nas je 4,171.000). To bi otprilike bio jedan cijeli grad npr. Rijeka (2011-te imala je 128,624 stanovnika). Nikako malo ako zamislimo sve osobe na jednom mjestu. Osobe sa napadajima panike osim što imaju veliku subjektivnu patnju često barem na neko vrijeme nisu funkcionalni niti u poslovnom, a niti u socijalnom okruženju. Stoga posljedice imaju oni sami, njihova obitelj, ali i cijelo društvo kojemu mora biti u interesu pružiti tim osobama što stručniju i pravovremenu pomoć kako bi postale što prije funkcionalne.
A što su zapravo napadaji panike?
Napadaji panike su lažni alarmi u našem organizmu (brzo lupanje srca, drhtanje, znojenje, vrtoglavica …) koji se pale najčešće zbog fizičke i psihičke iscrpljenosti.
Ako uzmemo metaforu auta, koja se spominje u knjizi, onda poremećaj možemo ovako opisati: osoba sa napadajima panike je autić, kao onaj iz crtića, koji sam juri po cestama, čas autocestama, čas seoskim putovima, brže pa sporije… odjednom se počinju paliti razne lampice, stanje alarma, autić se prepadne tih signala (simptoma) pa stane pokraj ceste i ne zna kako dalje. Boji se da će prestati funkcionirati zauvijek. Da će eksplodirati (umrijeti).
Kognitivno – bihevioralna terapija nudi rješenje. U kognitivno – bihevioralnoj terapiji radimo na tim kvarovima, alarmima, simptomima da bi „autić“ vratili na cestu, ali istodobno ga moramo naučiti da promijeni način vožnje, da poradi na slici koju ima o samome sebi kako bi u budućnosti vozio što sigurnije, prilagođeno njegovim karakteristikama i životnim uvjetima.
