jesam li to još uvijek ja?

Prvo da kažem, presretna sam što sam majka. I što imam dva predivna srdašca koja su u moj život unijela neizmjerno puno veselja, sreće i ljubavi. Okrenuli su moj svijet u potpunosti naglavačke i ne mogu si zamisliti da ih nema pored mene. Koliko god bilo naporno i stresno, opet bih ponovila isto.

No da budem, kao i uvijek, potpuno iskrena, često se pitam koliko sam se promijenila i koliko to ljudi oko mene vide, a možda ne govore. Ja znam da sam se promijenila, no jesam li to htjela u toj mjeri u kojoj se dogodilo? Hoću li ikada vidjeti natruhe one sebe stare?

I dok razmišljam o toj prethodnoj verziji sebe, priznajem, zna me uloviti jaka nostalgija. A zatim me ulovi i grižnja savjesti jer bih trebala biti zahvalna na svemu ovome što imam. Divnu obitelj, zdravu i veselu, i što mi više od toga treba?

No osjetim ponekad da si falim. Ona stara ja. Ona bezbrižna Petra koja je plesala po shopping centrima u kupovini špeceraja samo zato jer u supermarketu trešti dobra muzika.

Ona stara ja koja je strusila par Mojitosa na nekom šanku i namignula frendici da naručimo još jedan. Ona Petra koja bi neplanirano otišla na kraj svijeta i ona Petra koja se uvijek najglasnije smijala. Falim si ja i mršavija i poletna, falim si i ja i iz one faze kad mi je najveći problem bio koje štikle da nataknem na odlazak na salsu, jer nisu sve udobne za plesanje. Falim si ja smirena, postala sam nervozna. Jer ne stižem pola stvari koje bih htjela. Falim si ja pričljiva, falim si ja među ljudima. Falim si ja kao nečija prijateljica koja je satima mogla pričati na telefon ili sjediti na kavi i lamentirati o životnim prilikama i neprilikama. Sad jedva da imam dvije minute za razgovor. Falim si ja kao nečija životna partnerica koja se znala potruditi oko zajedničkog kvalitetnog vremena. Sad je svo vrijeme posvećeno djeci.

Falim si ja opuštena, bez gledanja na sat i pitajući se mrcvare li djeca baku i djeda i jesu li im dobri. Falim si ja naspavana i odmorna. Falim si na poslu, loveći nove prilike i ponosna na rezultate.

I dok ovo pišem uz malo tuge u srcu i željom da se vratim samo nakratko u stare dane – moje mlađe dijete se budi i smije mi se. I poteku mi jake suze niz lice, jer zašto uopće imam želju vratiti se u prošlost? Grižnja savjesti me opet napada snažnim udarcima.

Svako životno doba nosi svoje, moram to prihvatiti. I prihvaćam da sam sad puno odgovornija, hrabrija, opreznija, prestrašenija, umornija, ponosnija, da ne nabrajam dalje, sve majke znaju koliko su se promijenile i napredovale. No, zadrti optimist u meni se i dalje nada da će jednom doći taj dan kad će stara Petra opet imati nekoliko sati samo za svoje gušte.

Bez brige o tome kako su djeca i što rade. Je li grozno izreći ovo na glas? Jesam li zbog toga manje majka? Možda jesam. No samo sam čovjek od krvi i mesa koji bi ponovno htio osjetiti bezbrižnost.

No, mogu li majke zaboraviti na svoju djecu, makar na par sati? Mislim da ne. Mogu samo s vremenom postati smirenije i organiziranije i opet nekada uloviti vrijeme za sebe.

Dok djeca ne odrastu, drage mame, čitamo se dalje umorne i nostalgične.

 

PETRA Vrckava supermama, supruga svoje čiste suprotnosti – ozbiljnog odvjetnika s kojim uživa u svojih dvoje djece. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše i kućanskih poslova.