U rodilištu. Sjetila sam se neki dan svoje prijateljice koja mi je došla u posjetu u bolnicu i samo me nelagodno pogledala kad se žena pored mene na krevetu posjela nakon poroda, a iz mrežastih gaćica joj je virila stražnjica. Samo sam se nasmijala i rekla da je to skroz normalno i da sav sram nestane kad rodiš. Mislim da nije baš bila oduševljena mojim odgovorom. Ali realno – stvarno nestane.
Prvo, posjeti ginekologu stvarno nisu najdivnija stvar na svijetu i oni prvi odlasci su mješavina lošeg adrenalina, nelagode i srama. Nakon poroda? ‘Daaaajte ne zezajte da ste bili na Tajlandu i jahali slonove? Kako je bilo?’, veselo pitam ginekologicu dok mi kopa po međunožju.
Nadalje, depilacija. Prije poroda britvica mi je bila najbolja prijateljica. Odlazak nekome kome ne moram jer nije doktor i ne mora gledati tamo dolje? Sad imam Anu koja je zamijenila britvicu i s kojom svaki put veselo tračam dok se ona udubi u Venerin brežuljak i pincetom miče one sitne preostale dlačice. Nelagoda i sram? Nula posto, žene drage, nula posto.
Dojenje u javnosti? Moram priznati da nisam baš imala previše prilike jer sam Lukasa rodila u siječnju i dojila samo 3 mjeseca, od čega zadnjih mjesec dana ja nisam smjela na sunce pa smo većinom bili kod kuće, no nakon poroda i bolnice i medicinskih sestara koje dođu i za dobar dan te ulove za sisu da provjere ide li mlijeko – vjerujte mi, nema srama. Plus, nagledah se tih sisa na odjelu babinjača za nekoliko života. Žene jedna drugoj pomažu da beba dobro zahvati, namještaju si sise za podoj, hodaju s bradavicama na zraku da ih manje peku dok im mlijeko curi po spavaćici. Ma milina jedna.
Hodanje bez šminke među ljudima? Na prvi porod otišla sam našminkana. Sad blogam i stavljam svoje #nomakeup fotke online. Kad bih, u razdoblju prije djece, izašla iz kuće i primijetila da imam mrlju na sebi, cijeli dan bi mi bilo nelagodno i ne bih se micala iz ureda da netko ne pomisli da hodam inače prljava po svijetu. Danas odem po špeceraj s pola sadržaja Lotinog želuca na ramenu.
Reći što mislim? Prije nego li sam rodila Lukasa, nisam uvijek govorila što mislim jer sam htjela ispasti pristojna i draga. Danas mislim da bih puknula od muke da ne zatražim onih 20 lipa nazad, nemam srama više postaviti se i glasno reći ono što mi je na umu (ako se, naravno, tiče mene).
I dok tako razmišljam je li sram dobar ili nije, podvojena sam. Meni je ljepše otkad je nestao sram u nekim situacijama, ali s druge strane – imaju oni neki ljudi koji nemaju srama u stvarima gdje bi ga trebali imati. Koji te napadaju vezano za majčinstvo, za odgojne metode, za brak, karijeru i koji guraju nos tamo gdje im nije mjesto. E pa, ja sam taj svoj sram još zadržala u sebi i njega uspješno držim pod kontrolom dok zaključujem da u svemu treba imati mjeru. Pogotovo u socijalnom aspektu.
No, nemati srama i zadirati u tuđe, možda će zvučati ružno, no meni se čini da je to samo odraz socijalne (ne)inteligencije.
PETRA
Vrckava tridesetogodišnjakinja i supruga svoje čiste suprotnosti, ozbiljnog odvjetnika s kojim odbrojava dane do rođenja drugog djeteta. Živi za svoju malu obitelj, čokoladu, ples, adrenalin i sarkazam, a bježi od vjetra, kiše, kućanskih poslova i dvoličnih ljudi. Po struci je magistra ekonomije koja mrzi brojeve, a mašta o vlastitom biznisu koji bi spojio sve njene strasti. Optimistična strijelkinja po horoskopu, godinama pokušava pogoditi brojeve za Eurojackpot kojim bi cijelu svoju obitelj odvela na put oko svijeta i to sve dokumentirala na svom Lipstick Mom blogu.
Hahahahaha… dojenje ?
Odlicna prica. Bas sam se nasmijala.