Tijekom dana, svakog dana, od kada sam postala mama još jednog divnog djeteta, razmišljam o svemu kroz što prolazimo, od sitnih i smiješnih situacija, do onih malo većih i ozbiljnijih. Toliko toga želim napisati, a ne nalazim prave riječi. Moj um je apsolutni kaos. I činjenica da ne znam odakle početi umirivati i stavljati stvari na svoje mjesto, dovodi me do potpunog ludila. Zašto? Zato jer sam tip koji funkcionira pod disciplinom i nekakvim redom. A toga svega nema. Nema niti u tragovima.
Znam, biti majka je sve samo ne red. Ali, kada razmišljam o svojem djetinjstvu, postojao je red. Znalo se kada se jede, kada se igra i kada je ono najdraže vrijeme – vrijeme za maženje. Kako su to naši roditelji uspjeli? Već sam pisala o tome kako je danas iznimno teško biti roditelj. Ili da se bolje izrazim, biti inteligentan roditelj. Svi o svemu imaju mišljenje, svi dijele savjete, neki te savjete i dobro naplate, a da ne govorim o tome da u 90% slučajeva, svi ti savjeti su međusobno kontradiktorni. Smijem li viknuti na dijete kada je neposlušno? Jedni kažu ne i upiru prstom u tebe kao da si nemajka, drugi kažu da jer djeca trebaju znati granice. Ja sam pobornik ovih drugih. Ali, opet se ne snalazim. Moj prvorođenac, mezimac i pametnjaković L jako teško prolazi kroz novu situaciju. To mi je sasvim očekivano. I ja jako teško proživljavam ovu situaciju. Neću niti govoriti u kojem je kaosu muž. Svako dijete reagira na svoj način, a opet svi reagiraju vrlo slično. Međutim, ne želim niti dijeliti s vama što prolazimo, na koji način ispoljava njegov bijes i nerazumijevanje situacije, pogotovo po noći. Ono što mogu reći bez ikakvog srama je da smo išli tražiti pomoć. Pomoć nama samima i njemu. Znam, sve znam. Kažnjava me, jer sad je tu neki mali s kojim me mora dijeliti. Moje srce nije podijeljeno. Ali, ne želim svoju pažnju i vrijeme u potpunosti dati starijem, samo zato jer je mlađi manji i niti ne zna gdje je. L moju pažnju ima od prvog dana. Baš nikako se moje ponašanje prema njemu nije promijenilo. Ali, fali mi onih 5 minuta da u miru pomazim to svoje malo novorođenče, da ga pogledam u oči, da mu pomirišem kosicu bez grižnje savjesti. Želim se poigrati sa svojim starijim, uspavati ga i maziti bez osjećaja grižnje savjesti jer mlađi vrišti u sobi pored jer je gladan. Fali mi moj muž i sat vremena poljubaca i razgovora, pa makar o djeci. Fali mi otuširat se i namirisati, nalakirati nokte i otići na depilaciju. Fali mi moje žensko ja. Fali mi moja mirna strana. Ljuta sam na sebe jer nemam strpljenja, ljuta sam jer ne znam pomoći i smiriti L kada neutješno plače, a ne zna niti zašto plače. Fali mi moj razum koji kao da je iščeznuo danom kada sam rodila. Ljuta sam na sebe jer mi misli odu u pogrešnom smjeru kada sam ljuta. Ljuta sam što se osjećam nezahvalno. I jesam, znam da sam nezahvalna, jer tu su, moja dva dječaka, zdrava i lijepa dječaka. A ja, ja plačem kada imam 3 minute mira jer ne znam kako smiriti kaos kroz koji prolazimo. Plačem dok dojim svoje maleno, plačem kada L napokon zaspe. Plačem jer sam bila bijesna na njega i izvikala se, a onda ga gledam kako spava i drži me za palac, traži moju ruku, sve samo da osjeti da sam tu i da sam još njegova. Plačem jer sve što smo i muž i ja gradili s L, odgoj, slaganje igračaka, samostalno jelo, spavanje u svojoj sobi, naši rituali, sve je to nestalo. Nesretna sam jer sama ne znam odrediti kako ću se prema njemu postaviti kada je bijesan. Nesretna sam jer me udari, jer baca igračke na mene, jer je neposlušan, jer neće jesti, jer plače kada nisam s njim, pa još više kada jesam. Znam, on je isto u kaosu. I ono što mi je glavno u glavi ostalo od razgovora sa psihijatrom – ako ja nisam sama sebi postavila granice, ako ja sama nisam smirena, ako ja sama sebi ne razjasnim da će sve u konačnici biti ok, kako mogu smiriti svojeg uznemirenog sina? I svjesna sam toga, ali kada krene to vrištanje, kada krene taj bijes, moje tijelo reagira – odmah sam u stresu. Jedni mi kažu da mu moram više ugađati, da mu moram više popuštati, drugi govore da slušam intuiciju. E pa meni intuicija kaže da treba upravo suprotno. Gledam svoje dijete kako se teško nosi sa promjenama, pa zašto da onda odustajemo od naših rituala. Zašto da sada dozvolim da sve igračke razbaca i ostavi ih tako, kada ih je do nedavno slagao. Zašto da dozvolim da 45 puta tijekom noći ide od svoje sobe i kreveta do naše sobe, da spava na podu u hodniku, da lupa vratima, da nas gura iz kreveta, da vrišti čim nije po njegovom. Zašto da ga nosim kao dojenče. Popustim, da naravno da popustim, u normalnim stvarima, i mazimo se više nego inače, ali je li to opet dobro za njega? Narav. Koliko zapravo mi možemo odgojiti dijete? Pa ono se rodi takvo, sa crnom kosicom, smeđim očima, sa zgužvanim uhom i bucmastim stopalima. Ono se rodi s karakterom, s naravi, s temperamentom. Mogu se svaki dan truditi odgojiti ga, naučiti ga nećem novom, pomoći mu, ali to je vraški teško kada nemam vremena odspavati. To je vraški teško kada sam i sama u kaosu. To je vraški teško kada sam čovjek, od krvi i mesa. To je vraški teško kada sam prvi put u ovoj situaciji, kada i samu sebe odgajam i preodgajam. Smijem li reći da je roditeljstvo žrtva? Hoće li me Bog kazniti? Ponovo se osjećam nezahvalno. Ali, zaista je tako. Pa hej, luksuz mi je pojesti večeru u miru. Najčešće jedem tako da s jednom rukom hranim starijeg, a mlađi obitava na jastuku i dojim ga za stolom. Kako nam izgledaju večeri? Kada se smrači, odmah me hvata jeza, jeza od onoga što nas čeka. Jednu večer kupam jednog, drugu večer kupam drugog. Zato jer je i kupanje još jedna u nizu stvari koje L više ne želi raditi s tatom. Kada okupam starijeg, obučem ga, muž ga preuzima i radi mu večeru. Za to vrijeme trčim u sobu i presvlačim mlađeg, umirujem ga i hranim uz sve zvukove fena / nape / kiše /ptičica. Kada zaspe, trčim starijem i pričam priču, mazimo se, ljubim ga, sve samo da zaspe u miru. Ne smijem prestati sa pričicom jer svaki trenutak tišine ga podsjeti da bi sada mogao malo vikati i urlikati. Kada zaspe, nadam se večeri koju je muž pripremio za nas, ali tada opet mlađi počne plakati. Da se razumijemo, ne bih se mijenjala, jer ljubav prema vlastitoj djeci ispuni svaku tu ranu i svaku lošu misao zamijeni ljepšom i dobrom. Ali, želim vikati iz sveg glasa da mi je teško, da se ne snalazim, želim plakati punim plučima. Želim isplakati svu frustraciju koja se skuplja jer ne znam kako pomoći svom djetetu. Želim biti bolja mama. Smirenija mama. Želim svome djetetu biti utočište. Želim biti opet vedra, želim bez grča u želucu komunicirati sa svojim djetetom. Osjećam se strano. Kao da ona stara ja nije tu, kao da je negdje otišla i zamijenila je živčana i nesretna nova ja. I onda opet osjećam grižnju savjesti. Onda opet plačem.
Bit će bolje, postat će lakše… to mi je mantra. Postat će lakše… vjerujem u to… ali do tog trenutka kada postane lakše, kako da izdržim? Kako da budem supermama?
SONJA
Supermama živahnog dječaka, s još jednim muškim pojačanjem na putu. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena. Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.
Joj divim ti se, ja sam u ovakvom kaosu bila i s jednim djetetom, sada hiperaktivnom dvoipolgodisnjakinjom rasprsene paznje koja jos ne govori. Tesko je biti dosljedan, cak i kad se razboli, sve granice padnu u vodu, jede se pred tvom, crtici u neogranicenim kolicinama… U teoriji znam da ju ne trebam tjesiti kad ima tantrum jer joj ne dam da se igra skarama (karikiram), a u praksi joj povladjujem, samo radi mira i tisine. Bojim se svake reakcije svog djeteta, a tako joj stetim tek – jer ona zna da ona postavlja pravila u nasoj kuci. Ne znam, treba se uvjeriti u te granice i drzat ih se cvrsto, vjerujuci da ce one dugorocno nasu djecu nauciti onom bitnom u zivotu. Ali lakse reci nego uciniti.